Loading...
Recenzije

GIBONNI – U po’ ure

Izdavač: Dallas Records

Datum izlaska: 25.06.2021.

Žanr: pop/rock

Ocjena: 10/10

Tijekom zadnja tri desetljeća Gibonni je u svojim stihovima portretirao nebrojene sretne i nesretne ljubavi, likove koji su prikaz svakoga od nas, a koji se nose sa svojim ljubavima i tugama, kao i one koji udišu svoju sreću i spokoj te tako bezbroj puta, danas već generacijama svojih poklonika, dao vjetar u leđa, udahnuo nadu, pružio utjehu, dao snagu i motivaciju. Iako je i sam preuzimao neke od glavnih uloga u svojim pjesmama, šireći na svoju publiku osjećaje nade, povjerenja i odanosti, želja za sjedinjenjem u ljubavi i razumijevanju je ono što neraskidivo povezuje likove koje publika u njegovim stihovima upoznaje od početka 1990.-ih do danas. Niti koje ih povezuju su s godinama postale sve finije, izražajnije, ali i sve oštrije upirući jasno prstom u glavnog krivca u svakoj ljubavnoj drami. Sada, na svom 11. studijskom albumu „U po’ ure“, Gibonni još jednom skida sve maske i predstavlja pravi, izbrušeni dijamant svoje multidimenzionalne briljantnosti.

Sentimentalnost, osjećajnost i bolna iskrenost koja reže poput oštrog žileta, a kojima se opisuju neki od najintimnijih životnih trenutaka je sažeto u pet pjesama koje čine jedan od najautentičnijih Gibonnijevih albuma. Na „U po’  ure“ Gibonni osobnije no ikada ranije govori o refleksiji ljubavi, onako kako je vidimo s druge strane zrcala, neovisno o tome na kojoj strani stojimo. Gradeći harmonični zid zvuka, Gibonni svakom liku, svakome od nas, utkanom u ovaj album daje novu jedinstvenost i svrhu. Onu kojoj se s izuzetnom lakoćom prepoznaju (bivši) ljubavnici. Ovakva briljantnost, koju dodatno naglašavaju i trenuci koji pitko odvode u  zvučne harmonije kakve smo upoznali u ranijim Gibonnijevim skladbama, još jednom otkriva sasvim novu glazbenu dimenziju koja se neraskidivo povezana sa svojim ishodištem u „mainstream“ rocku. Produkcijski, kao i stihovima i glazbom, ovaj album se može svrstati u sam vrh (ne samo) domaće „mainstream“ struje.

Gibonnijevo stvaralaštvo je prepuno trenutaka jasno definiranih svjetskom glazbom, onime što poznajemo kao čitavu nisku ujedinjenih kulturnih elemenata, od njegovih uranjanja u Stingovu poetičnost ili Cohenovu misaonu dubinu, preko gitarističkih linija koje dotiču velikane rocka i pijanističkih linija koje maestralno miluju oštrice jazz-a i soula do entuzijastičnog zagrljaja s gospel pjevanjem, pa ne čudi što Gibonni s nevjerojatnom lakoćom zaranja u suvremenu dušu generacija koje uz njega stasaju i rastu… iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće, od albuma „Sa mnom ili bez mene“ (1991.) do netom objavljenog „U po’ ure“ (2021).

Album „U po’ ure“ je snimljen s vrhunskim glazbenicima domaćeg i inozemnog glasa koji su svojom individualnošću pridonijeli njegovoj jednostavnoj grandioznosti i jasnom rock zvuku koji vješto pleše s pop prizvukom kroz višeslojnost aranžmana. Bogati zvuk gitara i orkestralne nijanse naglašavaju prepoznatljivi autobiografski zvuk Gibonnija u kojem se publika iznova i iznova otkriva i razgolićuje, traži i pronalazi. U središtu briljantnih dimenzija albuma „U po’ ure“ je ljubav koja se gubi u svojim koracima ili se vraća svome putu. Album otvara pjesma  „Kiša (Z’naab)“, ujedno i najavni singl albuma koja donosi samo središte duše svjetske glazbe zahvaljujući  suradnji s Haddisom Alemayehuom i Zborom župljana Sv. Petra iz Zambije, ali i pomno doziranim udaraljkama koje donose afro zvuk i prizivaju notu uvijek dobrodošle Kube. Instrumentalno, stihovno i aranžmanski razgranata, „Kiša (Z’anab)“ u bliskom i poznatom tonalitetu donosi izvanredan osjećaj za melodiju i vokalne spojeve, a ujedno spaja Dalmaciju i najprepoznatljivije od Afrike, a već nakon prvog (post)pandemijskog koncerta postaje koncertna miljenica publike koja se sjedinjuje s njezinim notama i prepušta se opijajućim plesnim ritmovima.

„Pijesak nošen vjetrom“ čini zaokret ka klasičnom pop/rock zvuku, a nalet otvorenih misli prate akustičke gitare neponovljivog Vlatka Stefanovskog i Nikše Bratoša te snažna ritam sekcija koju čine Pino Palladino i Manu Katche. Dušu i poruku ove pjesme otkriva violinistička dionica Marka Ramljaka i ekspresivni Gibonnijev vokal dok je poseban začin jedinstveni zvuk Etiopljanina Haddisa Alemayehu. Još je upadljivija uzbudljiva sinergija između Gibonnija i pritajenog sola Vlatka Stefanovskog koju dodatno naglašava dramatična orkestracija koja naglašava burne emocije koje „Pijesak nošen vjetrom“ budi i ljeska poput morskih mijena.

Slijedi „Lažu fotografije“, pjesma koja se već sada može svrstati među one najslikopisnije Gibonnijeve koje udaraju u samo središte srca. Satkana od sanjive mreže klavirskih nota koje na sebi svojstven način dočarava Matija Dedić uz Simfonijski orkestar HRT-a, ova pjesma dopušta duhovima prošlosti da je opsjednu kroz fotografije jedne ljubavi. Upečatljiva gitara Yogija Lonchia, snažni pozadinski vokali i izvanredan Gibonnijev emotivni vokalni izričaj dočaravaju svu snagu dramatičnosti na kraju jedne ljubavi. „Lažu fotografije“ je pjesma izuzetne emotivne snage i težine, nesumnjivo jedna od perjanica albuma i pjesma koja se svrstava u red antologijskih Gibonnijevih skladbi u čije će oči i dušu gledati mnoge (bivše) ljubavi.

Važan trenutak albuma je i pjesma „Mlijeko proliveno“ kojoj je Gibonni savršeno odjenuo iznenađujuće osobnu izjavu svake ljubavne priče u melodiji koja se gradi na krilima ogoljenih osjećaja i duboke iskrenosti koje mogu iznijeti i cijeli stadion. Uz „Lažu fotografije“, „Mlijeko proliveno“ zbog svog bogatog aranžmana i snažne poruke kako „smrzne preko noći sve što je zaljubljeno“ koju Gibonni dočarava još jednom izvanrednom vokalnom linijom koja oslikava dramu, žal i težinu ljubavnih svađa i propuštenih prilika ulazi u red prethodno već spomenutih antologijskih skladbi čovjeka koji u emotivnom i glazbenom značenju nema granica.

„Ko si da si“ ima pomalo tešku ulogu zatvoriti album baš onda kada probuđene traže još. Naoko minimalističkog stila, „Ko si da si“ diše živopisni portret ljubavne žudnje, a zahvaljujući snažnoj gitari i dramatičnoj vokalnoj pozadini te izražajnim orguljama i osjećajnoj Gibonnijevoj vokalnoj liniji raste kroz sve bogatiju melodiju i Gibonnija vraća u vode iskonskog rock zvuka.

„U po’ ure“, mini-album koji donosi pet pjesama jedan je od najupečatljivijih tragova na trenutnoj hrvatskoj rock sceni. Ovaj album donosi sve ono što je Gibonniju i njegovoj publici važno – ljubav, odanost, povjerenje, umjetnost. Gibonni zahvaljujući do najsitnije note izbrušenim i pomno ispoliranim aranžmanima koji naglašavaju stihovnu i vokalnu slojevitost i instrumentalnu razgranatost publici još jednom donosi tračak svoje glazbene genijalnosti i jedan od najcjelovitijih albuma u svojoj bogatoj karijeri, ali i briljantan nauk o tome kako živjeti s vlastitim neuspjehom te kako rasti iz vlastitih uspjeha. „U po’ ure“ je album koji „ne ulazi u uho“ na prvo slušanje. Riječ je o bogatom, dubokom, čarobnom albumu koji donosi nekoliko razina izvrsnosti Gibonnijevog stvaralaštva, a na publiku djeluje kroz različite dimenzije snova, želja i vremena što ga čini svevremenskim koloritom ljubavi promatrane s obje strane ogledala.

Recenzija Ivana Sataić  – ivana@venia-mag.net

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *