VIRGIN STEELE – Nocturnes of Hellfire & Damnation

VIRGIN STEELE – Nocturnes of Hellfire & Damnation


Datum izlaska: 17.06.2015.
Izdavačka kuća: SPV GmbH
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 1,5/5

VIRGIN STEELE - Nocturnes Of Hellfire & Damnation1. Lucifer’s Hammer
2. Queen Of The Dead
3. To Darkness Eternal
4. Black Sun-Black Mass
5. Persephone
6. Devilhead
7. Demolition Queen
8. The Plague And The Fire
9. We Disappear
10. A Damned Apparition
11. Glamour
12. Delirium
13. Hymns To Damnation
14. Fallen Angels

Ovaj album je loš. Jako loš. Virgin Steele nikad nije pao na niže grane. Odakle krenuti?

Prvo bih rekao da sam poprilično velik fan benda i mislim da sam jako dobro upoznat s njihovom diskografijom. U veljači sam pisao o njihovom drugom Marriage albumu i tamo sam rekao da su oni jedan od rijetkih bendova koji ima dug niz dobrih albuma u jako kratko vremena. Između 1994. i 2000. su izdali 5 albuma od kojih je jedan dvostruki. Između tih albuma stvarno je teško izabrati favorita. Nakon toga su 2002. godine izbacili dvije kompilacije: Hymns To Victory i The Book Of Burning. Neki za Book kompilaciju tvrde da je to 11. studijski album benda, no kad je pola pjesama s albuma prethodno izdano ne vidim dobar razlog zašto bi se i dalje to vodilo pod album. Bilo kako bilo, obje kompilacije su poprilično dobre (vjerujem da bi svatko mogao napraviti listu koja bi njemu bila draža), zvuk je popravljen na većini starih pjesama i tu i tamo se nađe neki biser koji je snimljen ili napisan puno prije izdavanja.

Dakle, od 2002. do danas, bend nije napravio gotovo ništa što je vrijedno spomena. Tri studijska album: Visions Of Eden (2006), The Black Light Bacchanalia (2010) i Nocturnes Of Hellfire & Damnation (2015). (Naslove zadnja dva je baš lako zapamtiti.) Visions album je patio od jedne od najgorih produkcija za tako iskusan bend, dok same pjesme nisu bile toliko loše. Black Light album je imao nešto bolju produkciju (ali i dalje poprilično lošu), dok su pjesme bile teško pamtljive. Tom logikom, novi album ima još nešto bolju produkciju od prošla dva, a pjesme su još lošije. Točno tako.

Većina albuma je popunjena pjesmama koje se jako brzo zaborave, iako ih ima čak 14 (ne računavši digipak izdanje koje ima drugi CD s dodatnih 15(!) pjesama). S toliko puno pjesama trajanje albume se penje do čak 79 minuta. Inače, gotovo uvijek kad vidim trajanje iznad 60 minuta, znam da ga neću poslušati u komadu. Vjerojatno povremeno hoću, ali u pravilu tako dug album se sluša „u dva šusa“. Druga stvar, ako ga budem slušao u komadu, garantirano je da neću održati koncetraciju na svakoj pjesmi i da će mi pola albuma proći dok mi misli lete uokolo. No, pošto od 1994. bend nije izdao album koji je kraći ispod 70 minuta (osim Marriage II koji je 65 minuta), a albumi do 2000. su svi vrhunski, neću im prigovarati za trajanje.

Album počinje obećavajuće s pjesmom Lucifer’s Hammer koju smo mogli čuti na youtubeu prije nego je album izašao. Kad kažem „obećavajuće“ mislim na početak pjesme koji je obećavajući. Riff je solidan. Kada David DeFeis počne pjevati prvo pitanje koje si postavite je: „Koji…?“. Poprilično sam siguran da mu je vokal provučen kroz auto-tune. Da, kroz auto-tune. Da, dobro ste pročitali. Auto-tune. Ako nije auto-tune, onda je neki najidiotskiji efekt koji su mu mogli nakačit na glas. Oni? Oh, da. Nema „njih“. DeFeis ima praksu da sam radi 90% stvari oko albuma tako da sam uvjeren da je to njegova pametna ideja da si tako „uredi“ glas. I taj iritantni glas nas prati kroz cijelu album. Sad bih se vratio na dio gdje sam spomenuo da je produkcija bolja od prošla dva albuma. I dalje mislim da je tako što se tiče svih instrumenata, ali vokal je najgori od svih albuma što su izdali. To je zapravo tužno zato jer je vokal jedan od glavnih stvari koji razlikuje ovaj bend od ostalih.

Iza Lucifer’s Hammer pa sve do 14. pjesme na albumu, Fallen Angels, imamo niz zaboravnih, ispod prosječnih pjesama. Naveo bih par pjesama koje su me uvrijedile kao ljubitelja benda, a to su Devilhead, The Plague And The Fire i Hymns Of Damnation. Te tri stvari su nešto najlošije što je bend napravio. 90% albuma je sporo, ali s ovim pjesmama su pretjerali. Naveo bih i dvije pjesme koje su mi dobre, a to su Black Sun-Black Mass i Persephone. Prva navedena je snimljena 1986. i nalazi se na albumu Nightmare Theatre od benda Exorcist koji je zapravo bio Virgin Steele u speed metal verziji, a članovi benda su koristili pseudonime da ih se ne prepozna. U originalu se zove samo Black Mass te je nešto brža, lošije isproducirana, nešto kraća i DeFeisov glas je puno drugačiji. Valja pred kraj spomenuti bubnjara na ovom albumu. Mislim da se zove drum machine. Ako slučajno postoji, zvuči kao prethodno navedeni lik. Tužno je što bubanj i dalje zvuči bolje nego na zadnja dva albuma. Različite naslovnice za različita izdanja albuma se neću truditi komentirati, a same bonuse na tim izdanjima još manje.

I za kraj predlažem kratku igru koju možete pokušati kod kuće (ili u autu, ili gdje god slušate albume). Pustite prvu pjesmu i čekajte da prođe jedna sekunda i onda prebacite na iduću pjesmu. Kad počne iduća, nakon jedne sekunde prebacite na slijedeću i tako prođite kroz cijeli album za 15-ak sekundi. Zanimljivi zvukovi će odjeknuti u prostoriji (ili autu, ili…).

Recenzija: Alen Žižak

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok