Ovaj report mogao bih skrojiti i putopisno: tandrkanje Zagreb-Beograd, vruć dan, žiža Knezmihajlove, ćevap na Skadarliji, Jelen pivo podno Kalemegdana, lijepa tvrđa, Dunav, bla whatever…  no sve je to tako dosadno naspram nje, kraljice! Počet ću dakle od sredine.
Nisam prisustvovao nastupima Mladena Grdovića, ali ovo je bilo pijanstvo takve klase. Bend je nakon pola sata očitog ciguli-miguli kašnjenja konačno izašao van upicanjen, sređen, u bijelim smokinzima – trubači, gitaristi, klavijaturist i dva crna back vokala, stali su na svoja mjesta popraćeni uzbuđenjem publike i zasvirali taj simpatični ritam restorana ljetne terase na kojoj svira big band, lajt prekrasan, topla noć, sve super, sve bajno. A onda izlazi ona, malena i natapirana, i uz ovacije publike baulja, spotiče se i uspješno dolazi do mikrofona – weeee, huk, urlanje, pljesak, bravo stara! – no lagano uviđamo da je Amy urokana i da nije pri sebi. Odmah nakon lošeg izlaska cura mudro zaključuje da je u štiklama prenestabilna pa se pijano sagiba i izuva s jednom nogom na monitoru tako da sam joj skoro uslikao underwear pa uz još malo omuhavanja otvara svirku sa ‘Just friends’ i tad već vidimo da to neće ići. Mumlja i ljuti se na mikrofon, ili sebe, ili izbor baš te pjesme, tko će ga znat, uglavnom početak neslavno propada. Pa onda malo gnjavi najbližeg back vokala kojeg se držala cijelog koncerta, pa nešto šuruje, pa mu šapće, pa ju on pridržava, pa se dogovaraju dok bend svira lagano i tiho – takva natezanja su ispunila gotovo cijeli njen nastup, i uz odlaženja, vraćanja, pokušaje i trud i sram njenog super benda, prošlo je tih sat vremena dramatične izvedbe Glembajevih na pozornici ispod Kalemengadana – uglavnom, cura se strgala i bila prilično ljuta na tko zna šta i nije baš ni htjela pjevati. Ono što je pokušala zvučalo je kao mumljanje i to je to. Držim da Grdović ipak napravi luđi show sudeći po njegovim fotkama, no Amy je imala ono što Grdi nema, imala je ogromnu publiku koja se trudila pomoći joj u svakom pokušaju. Na stranu tukci koji su došli ili zbog Mobyja ili su očekivali kino predstavu bez mane i sa savršenom 3d slikom pa su fućkali ili zazivali Mobyja (moram naglasiti da nisam baš vidio da lete čaše i flaše – flašu je bilo uobičajeno teško posjedovati unutar ograde a čaša znamo kako loše leti, anyway, tabloidske spike o bijesnom gađanju Amy padaju u vodu) no nijedan trenutak njenog “nastupa” nije bio dosadan, prije nesvakidašnji i obilježen njenim trademarkom, ali onaj tko korača na njen koncert zna što može očekivati i to je to. Cura je u nemoći vladanja sobom pijano predstavljala bend, nabrajala im imena i hvalila im izgled pa se nakon još nekoliko pokušaja pjevanja (‘Tears dry on their own’, baš šteta!) odlučila pokupiti sa pozornice. I tada nastupaju ta dva sjajna back vokala koji su ljudi koji naravno pjevaju soul bolje od bilo kojeg bijelca, koji imaju ritma više nego ijedan bijelac, koji plešu i pokrivaju Amy tako da su zapravo u stanju odraditi set kao da su upravo oni i nitko drugi headlineri večeri. Prvo je onaj šaljiviji otpjevao pjesmu-dvije bez ijedne mane, bez ijednog zajeba, bez ijednog trenutka u kojem pomisliš “jadan, spašava situaciju”. Amy se tada vratila i odavala dojam da su joj tamo dali nešto, malo je manje bauljala a više pokušavala nešto otpjevati: tu je negdje bila ‘Valerie’, ‘Back to black’ i ‘You know I’m not good’, pokušaji koji su zvučali tako da bi bend započeo, publika je zabrujala, Amy krenula otvoriti usta, a odostraga i svud okolo čulo se kako golema masa od nekoliko desetaka tisuća grla uglas pjeva stihove dok ona tupo stoji i bori se sama sa sobom. Da ti suze procure! Ponekad bismo tako došli do refrena, back vokali bi se rasplesali kako bi svatko od nas htio znati, ponekad bi Amy ispustila ton koji bi legao savršeno samo tako i zazvučao kao je to sada to i sada će odraditi dalje, međutim to nije bilo tako i onda bi išao još jedan red nagovaranja, klaćenja, podrške, fućkanja, zazivanja Mobyja, do njenog drugog pakiranja sa pozornice nakon kojeg visoki ‘handsome’ vokal skida gornji dio odijela, uzima mikrofon i pjeva dvije soul pjesme tako savršeno kao da je baš njegova faca na plakatima polijepljenima po gradu – saživljuje se s ritmom, brunda bas i diže falset, kreće se kao da je mikrofon njegov, pozornica njegova i pjesma krojena samo za njega – uostalom crni ljudi pjevaju, sviraju i izvode soul kao da iz njih izvire i tu se nema što reći. Amy se više nije vraćala, sat vremena je prošlo u toj zanimljivoj predstavi o pijanom umjetniku i bendu čije članove je sram, ali koji su muzičari kojima bi se publika također mogla diviti kada bi samo cijenila glazbu a ne samo ime.
Da se vratim na početak, Zemlja gruva (zašto ne piše Zemlja groova? Meni nije bilo jasno isprva) svirali su prvi. Svirali su i u zagrebu zimus ili u rano proljeće i bili počašćeni praznom Močvarom – šteta, jer kroz tri (3!) vokala pjevaju i sviraju simpatično vesele đuskalice smiješno realnih tekstova i konstantno zabavne koreografije. Dvije vamp cure s likom u sredini, praćeni su golemim bendom – mislim da ih je sve skupa 11, dakle kao da se iskrcao minibus. Na njih smo došli sredinom njihovog seta. Još je bio dan i travnjak se tek počeo popunjavati što je za predgrupu uvijek loša situacija, no kako zabavni jesu (u Srbiji su vrlo popularni također) tako su ispunili svrhu uhodavanja u isto vrijeme dok se uhodavala i ekipa pod šatorima sa cugom.
Onda dođoše neki Makedonci kojima ne znam ime. Tri sinta i bubanj: tri tipa i koka, mjuza onak, ima klupsku budućnost valjda, štajaznam. Ne kužim se. Doveli su neke goste pa je prilikom jedne od najava “doveli smo još jednog gosta rodom iz makedonije koji će otpjevati bla…” netko zavikao “Toše Proeski!” što je usprkos morbidnosti razgalilo obližnje ljudstvo (i mene, haha). Sve u svemu, solidno i neloše za chillanje i ubijanje vremena između Zemlje gruva i Elemental (neloš je bio i izbor CD-a dok su tehničari ponovno raspremali pozornicu: prvi album Faith No More, meni bi i to bilo dovoljno.  We care a lot!
Elemental su izašli taman u suton – zvuče snažno, imaju druka, imaju hitove, imaju što za reći, Remi se pofarbala i vitla šiškama, ponašaju se, ne izgledaju ko papci, publika se propisno zbila kada su izašli a moram priznati i da su mnogi znali kompletne tekstove i veselili se svakom novom poznatom početnom taktu. Bravo naši. Odradili su skroz punkorvan i sočan set, rasplesali ekipu i vrlo uspješno podigli adrenalin za nadolazeću Amy.
Onda smo gledali taj “teatar u gostima” sa Amy u glavnoj ulozi, pa još malo chillanja uz pivo i na koncu Moby. Netko bi mu trebao reći da mu je đitra ful stišana na pultu dok mahnita po pozornici i trza u žice kao da svira drugu gitaru za ZZ Top a iz razglasa se čuje sintetika. Kako god, Moby je svirao zadnji i stoga je u gusle gudio apsolutno najduže pa je red da i njega obradimo. Moby stvara onaj neki elektro pop kojeg ljude nije sram slušat – ili kako on sam svoju glazbu naziva u jednoj od najava: “Ovo je disko koji je i kvantna mehanika”. Sintetske pop himnice sa upc-upc-upc podlogom obično konzumiraju ljudi koji ionako ne slušaju ništa pa im Moby odskače iz uobičajene playliste omiljene im radio stanice, no Moby u svakom slučaju unosi osobnost i trudi se tu sintetiku zaprljati analognim, što cijenim. Odatle valjda živi bubnjar koji nabija ritam kakvog bi i jeftina ritam mašina ionako odradila napamet ili ta sveprisutnost Mobyjeve gitare u glazbi iz koje se 90% ne čuje ni g od gitarske žice, već njome valjda tek prlja sterilni zvuk sintetike. Skrećem pažnju na trenutak sarkazma negdje na početku seta taman nakon burleske sa Amy, jednu od pjesama za počeo je taktovima i refrenom ‘Rehab’ od Amy, heh, svi se dobro nasmijaše tome i prepustiše meni nezanimljivom ali odličnom Mobyjevom setu. Što se glazbe tiče sviđalo mi se kad je lupetao po timpanima. Tehno vjevericama su zasigurno bile cool žice bas gitare koje svijetle u mraku i svakako je super sva ta publika koja je marljivo skakala na sav sijaset Mobyjevih hitova satkanih u set koji je trajao možda više od 2 sata – u svakom slučaju nije mu kraja bilo, ali je produkcijski, zvukom, izborom pjesama i usviranošću (treba to sve odtrzat na gitari i ne zafušat), taj set zvučao potpuno profesionalno i nakon propale Amy mnogima je opravdao dolazak, a vjerojatno bio pravi headliner ovog subotnjeg open-aira. pih.

Izvještaj i foto: Robin Zlatić

edit: ovo je ujedno bio posljednji nastup Amy Winehouse (14.9.1983 – 23.7.2011). RIP