(Nuclear Blast, 2010)

85/100

Therion je 1987. godine osnovao Christofer Johnsson, jedan od najzanimljivijih švedskih skladatelja iz sferedetah/symphonic metala. I baš zbog njegovog nepresušnog talenta Therion je u zadnjih 20 godina postao jedan od najutjecajnijih i najcjenjenijih bendova iz sfere naoko ekscentričnog metala, jedan od rijetkih kojima promjene u bendu nisu uspjele naštetiti. Na tom se polju ništa nije promijenilo ni na tek objavljenom albumu „Sitra Ahra“ gdje se uz Christofera Johnssona opet nalazi i poneko novo ime: Thomas Vikström kao glavni muški vokal (klasično obrazovani tenor) te argentinski gitarist Christian Vidal koji je snimio gitarske solaže  „Sitra Ahre“ i Waldemar Sorychta koji je preproducirao i odsvirao većinu ritam gitara na albumu dok će na turneji preuzeti ulogu basista.

Sitra Ahra četrnaesti je Therionov album i od samog uvoda, grandioznog opernog uleta u naslovnu pjesmu ‘Sitra Ahra’ jasno je da su ovi švedski symphonic metalci i nakon „Gothic Kabbalah“ objavljene prije tri godine na pravom putu. Prepoznatljivi po formuli koja kombinira dobrog rock pjevača, opernu pjevačicu i sve varijante zborova (muški, ženski i dječji), solidnim gitarskim rifovima, efektivnim mid-tempom Therion će i sa ovim albumom privući punu pažnju. Bez obzira na to što više i nisu nešto ekstra inovativni. No u varijacijima mitološke tematike, okultizma i drevnih tradicija još uvijek su teško dostižni. I zato će se fanovi naći oduševljeni desetominutnom „Kings Of Edom“ sa nježnom gitarom, „Unguentum Sabbati“ na kojoj se osjeti utjecaj Pink Floydove „Echoes“ ili još jednom epskom „Land Of Cannaan“ koja je možda i jedan od vrhunaca Theriona općenito jer riječima gotovo da je nemoguće opisati sve diversije kroz koje prolazi ova pjesma. „Land Of Canaan“ je, bez preuveličavanja, mini opera u kojoj se uz svu punoću klasičnih elemenata jasno mogu prepoznati i elementi KORN-a, klasičnog europskog prog metala pa dašak folk-a u harmonikama i akustičnim gitarama, epični muški zbor, ženski sopran pa još jedna promjena tempa koja dovodi do istočnoeuropskog folka sa kombinacijom glasova na tragu dueta Marilyna Mansona i Topola. „Hellequin” je još jedna od pjesama na albumu koje izdvajam zbog upečatljivog čelo uvoda na koji se nadovezuje muško-žensko zborna kombinacija. Upečatljiva je i “2010“ sa impresivnim rockerskim gitarskim solom na početku te nastavak priče započete na albumima “Sirius B” i “Lemuria”, pjesma “Kali Yuga III”. S vremena na vrijeme na albumu se čuje zvuk flaute koji dodatno pridonosi dubini atmosfere i dodaje albumu dodir metal progresije dok cijela glazbena priča koja traje više od 60 minuta završava sa velikim finalom sa akustičnim gitarama na tragu Pink Floyda „After The Inquisition/Children Of The Stone“ u kojoj zbor zvuči kao da pripada soundtracku kultnog vampirskog filma iz 88.-ih „Lost Boys“.

„Sitra Ahra“ album je koji će svojim bogatim vokalnim i slojevitim instrumentalnim rješenjima zadovoljiti i vrlo istančani um. Pod pretpostavkom da volite spoj klasične i metal glazbe. U smislu glazbene strukture i produkcije te emotivnosti, neovisno o (ne)naklonosti bendovima poput Theriona, Nightwish, Epice ili Sirenie ovo je jedan od najboljih albuma koji su se ove godine pojavili na tržištu.

Recenzija: Vincent Aarden
vincent77@walla.com