Nakon tri godine, vratio nam se Therion u Zagreb na turneji „Sitra Ahra“, kojom promoviraju istoimeni album. Ovo im je bio treći nastup ovdje, budući da su tijekom 2007. svirali dvaput. Bila sam na prvom od ta dva koncerta i tada je Boogaloo bio prepun. Doduše, tad su uz njih, osim Sabatona, svirali i legendarni Grave Digger. Ovog puta su Therionu društvo radili manji, ali stilski primjereniji bendovi Loch Vostok i Leprous. Šveđani Loch Vostok su svirali prvi i odradili polusatni set od pet pjesama, među kojima „A Mission Undivine“ i „Energy Taboo“. Počeli su u 20:15 te su svirali pred samo pedesetak ljudi. Šteta, jer se radi o dosta kvalitetnom bendu. Sviraju progresivni death, dosta melodičan i s puno izmjena laganijih i žešćih dionica. Odradili su dobar nastup, pjevač Teddy je rekao da im je ovo prvi, ali nikako posljednji put da sviraju u Hrvatskoj. Malo poslije 21h stage su preuzeli Norvežani Leprous. Neobičan, ali vrlo, vrlo zanimljiv bend. Sviraju progresivni rock s elementima raznih žešćih podžanrova metala. Svidjeli su mi se od samog početka, a do kraja njihovog 40-minutnog nastupa taj početni dojam se nije promijenio. Zanimljivi su već na prvi pogled: bili su odjeveni u prsluke, crvene hlače, kravate i leptir-mašne, vokalist je ujedno i klavijaturist, a bubnjar svira u ravnini s ostalim članovima i tako se čini puno prisutnijim na sceni no što je to kod većine bendova. Vrlo su uživljeni u nastup, posebno pjevač Einar i bubnjar Tobias. Vidi se da puno polažu u vizualni dio nastupa. Dosad su izdali dva dema i jedan album, „Tall Poppy Syndrome“ iz 2008. godine. Sinoć su odsvirali ponešto od svega, a najviše me se dojmila „White“. Pjesme su im poduže, s mnogim izmjenama žestokih i atmosferičnih dijelova, za vrijeme kojih pažnja slušatelja povremeno odluta, ali samo nakratko. Naime, promjena ritma i Einarovi vriskovi koji prate žešće melodije brzo vas vraćaju događajima na stageu. Tijekom njihovog nastupa, Boogaloo se polako počeo popunjavati, da bi na Therionu na kraju bilo kojih petstotinjak ljudi. Einar je komunikativan, više puta se zahvaljivao publici, kao i Therionu zbog prilike da sviraju s njima na ovoj turneji. Njihova neobična pojava i zvuk te fino dozirana energija ostavili su vrlo dobar dojam i iskrenu želju da ih ponovo vidimo za koju godinu. Nakon Leprousa je uslijedilo pripremanje scene za Therion. Metalne ograde na pozornici, postavljanje buketa cvijeća… u 22:15 počela se dizati ljubičasto-plava umjetna magla, bend je izašao na stage i krenula je „Sitra Ahra“. Isprva su bili vrlo teatralni, odmah se vidjelo da su osjetno poradili na vizualnom dojmu otkad su zadnji put bili ovdje. Lori i Katarina su na zadnjem nastupu bile statične, dok su sad, zajedno s pjevačima Snowy Shawom i Thomasom, imale praktički koreografirano kretanje pozornicom. Povremeno su svi zajedno zaista glumili scene iz pjesama, npr. u „The Perennial Sophia“, povremeno samo ekspresivno dočaravali emocije, ali kako god, promjena u nastupu je uočljiva i vrlo dobrodošla. Djevojke su bile odjevene u korzete, dok su dečki išli od gothica do Christopherovog steam-punk izdanja, osobnog mi stilskog favorita večeri. Therion su odavno velik bend, no vidi se da i dalje puno rade, ne samo na svojoj glazbi, već i na scenskom nastupu i imidžu benda. Povremeno malo i pretjeruju, bar za moj ukus, primjerice s umjetnim vjetrom koji je puhao u kosu pjevačima za vrijeme „Typhona“. Za vrijeme „Hellequina“ sve četvero pjevača je stavilo maske i tako su otpjevali meni jednu od najljepših pjesama sa sinoćnje set-liste. Pjesma je i u studijskoj verziji odlična, ali uživo su zaista fantastično uskladili pjevačke dionice, tako da je to zaista bio poseban doživljaj. Izveli su i „Nifelheim“„The Siren of the Woods“,„Dies Irae“, „The Blood of Kingu“. Kad je Lori najavila pjesmu o oceanu, publika je znala da slijedi „Lemuria“. Za kraj su odsvirali „Unguentum Sabbati“. Naravno, uslijedio je bis. Christopher se obratio publici rekavši da u 23 godine bavljenja glazbom nikada nije vidio toliko djevojaka u prvim redovima, na što je publika reagirala žestokim pljeskom. Krenula je „The Rise of Sodom and Gomorrah“ te nakon nje već legendarna „To Mega Therion“. Uslijedilo je rukovanje cijelog benda s prvim redovima, pozdravi i napuštanje stagea petnaestak minuta nakon ponoći. Svirali su puna dva sata, a koncert zaista cijelo vrijeme nije gubio na dinamičnosti. Zadnji put kad sam ih gledala u Zagrebu bili su dobri, ali sinoć su nadmašili očekivanja. Pokazali su da su zaista profesionalan i respektabilan bend te da dobro funkcioniraju u ovoj postavi. Zajedno s vrlo perspektivnim mladim support bendovima, Therion su Zagrebu sinoć pružili vrlo kvalitetan i glazbeni i vizualni doživljaj.

Recenzija: Sara Profeta

Foto: Elena Crnković