SLASH ft. MYLES KENNEDY & THE CONSPIRATORS – Zagreb, Šalata, 26.6.2015.

“HEY, FUCKERS”
SLASH NA HRVATSKI NAČIN

Mislim da je 26.6. bio jedini datum ove godine do kojeg sam križala dane na kalendaru i s veseljem ga očekivala. Međutim kada živite u Hrvatskoj, ni ove lijepe stvari poput dolaska legende rock scene – obožavanog Slasha – ne mogu proći bez hrvatskog načina poslovanja. O tome više na kraju teksta da ne bi slučajno oni koji to ne zaslužuju završili kao glavne zvijezde ovog izvještaja.

slash-angry-bird

Dvije predgrupe su puno previše za ovaj tip koncerta jer na kraju dana su i jedna i druga pale u zaborav. Zašto se nije našao jedan konkretni komad benda da odigra ulogu predgrupe, pitanje je na koje treba naći odgovor. No, eto, ovako su nas prvi s pozornice pozdravili Luxus Lord.
Radi se o zagrebačkom alternative rock bendu koji je u deset godina postojanja aktivan tek nešto više od tri. Odsvirali su nam dvadesetminutni set koji se sastojao od autorskih stvari. Iako dobro vladaju pozornicom ostala sam pod dojmom da ih malo pere trema i da osjećaju kako nisu na visini zadatka. Tek je basist Stjepan Galić pokazao veliku dozu sigurnosti u nastup i popravio cjelokupnu sliku.
Hard Time, još jedan zagrebački bend (pitam se pitam ima li u Hrvatskoj i drugih bendova osim zagrebačkih?), svoj je nastup odradio s većom dozom samopouzdanja. Doduše dečki su ovu priliku iskoristili i za snimanje spota pa im se na pozornici pridružio i snimatelj koji je trčkarao gore-dolje oko članova benda. I više mi se činilo da bend svira za kameru, a ne za publiku. Ali, ne mogu ne primijetiti da je publika jednim dijelom osjetila njihovu rock energiju i s više pozornosti popratila njihov nastup.

Čekanje do 20:50, kada je Slash sa Mylesom Kennedyem & The Conspiratorsima izašao na pozornicu, bilo je predugo. U trenutku kad je Hard Time završio, Šalata se još uvijek polagano, ali sigurno punila, a jednom kad su počele odzvanjati prve note pjesme “You’re a lie“, u prvim je redovima nastao stampedo kakav već dugo, dugo nismo vidjeli u Zagrebu. Vodeći singl s albuma Apocalyptic Love nas je uveo u Nightrain, svojevrsnu himnu koju su Gunsi davne 1987. posvetili jeftinom kalifornijskom vinu Night Train Express. I bogme, opila nas je svojim alkoholizirajućim riffovima.
Kovrče, avijatičarke i cilindar su na mjestu – Bog je došao u Zagreb!

slash_zagreb_FB

Moram priznati da sam se sada i sama uvjerila da je Slash napokon našao prave ljude s kojima se može stopiti u jedan izvrstan hard rock bend kakvi se danas rijetko viđaju. Myles Kennedy je frontman za poželjeti – osim što slobodno možemo reći da je svojim vokalom posramio i samog Axla Rosea, Myles ima tu pravu mješavinu karizme, talenta i simpatičnosti koja se uspješno nosi sa kultnim statusom kojeg uživa Slash.
Basist Todd Kerns je isto tako čovjek stvoren za pozornicu. Promišljenom komunikacijom s publikom, slanjem pusica, namigivanjem i upiranjem prsta u pojedince u publici izmamio je brojne vriskove i simpatije. A uz sve to oduševio je svojom izvedbom na pjesmi “Doctor Alibi” i bezvremenskom hitu Gunsa “Welcome to the Jungle“.
Stajanje u prvim redovima je dvosjekli mač – sve vidite, ali nemate baš slobodu kretanja. Ništa zato, ruke su cijelo vrijeme u zraku (zato ih sada ni ne osjećam), plješću i mašu. Stopljeni ste s masom i glazbom, ne možete vjerovati da ispred vas svira osoba koja je velikoj većini rokera bila poticaj da počnu svirati gitaru i da slušaju ovakvu prekrasnu žestoku glazbu. Još kad onih par ljudi oko vas ne bi 90% vremena provelo ažurirajući svoje statuse na društvenim mrežama… Ljudi, halo, FUCKIN’ SLASH stoji ispred tebe, koga briga za fejsbuk?!
A negdje već u drugoj polovici seta stigla je “Rocket Queen“, još jedna pjesma iz ere Guns’n’Rosesa koju prati sočna priča iz burne prošlosti tog neprežaljenog benda. Ono što je nas na Šalati bacilo u trans je solo kojeg je Bog-Kralj-Legenda Slash odsvirao pred kraj izvedbe te pjesme. Trajao je taj epski solo neko vrijeme, a mogao je i zauvijek koliko mi ga je bilo lijepo slušati.
World on Fire” nas je izbacila iz transa i ponovo smo svi počeli divljati i pjevati uz Mylesa. A onda slijedi i totalna kulminacija uz Anastasiju i “Sweet Child O’ Mine” (oh, da \m/). Kad je Slash dodirno žice gitare i kad je ona prepoznatljiva melodija koja vraća u djetinjstvo napokon došla do ušiju, mislim da smo se svi totalno raspametili. Pjevali smo iz petnih žila, zamijenili Mylesa koji je poručio da smo izvrsni i općenito sav sretan i prepun energije promatrao ljude koji uživaju u glazbi.
I onda smo čuli još samo “Slither” od Velvet Revolvera i Slash se s ekipom povukao s pozornice po ustaljenom koncertnom folkloru.
Šalata je podivljala i urlala “we want more, we want more“. I kako to biva, zvijezde večeri ponovo izlaze na binu i časte svoju zagrebačku publiku vratolomnom pjesmom “Paradise City“. Katarzična izvedba o kojoj mogu nabrajati samo superlative i mislim da bi ih čak i ponedostajalo. Koncert je kulminirao uz ispaljivanje tisuća bijelih papirnatih konfetića u zrak i time je stavljena točka na ovaj prekrasan koncert.

slash_zagreb_FB2

Pisati o Slashu, čovjeku koji je već odgovorio na sva pitanja, čovjeku koji je živio i preživio seks, droge i rock’n’roll, čovjeku koji je svojim talentom, karizmom i sveukupnom osobnošću inspirirao mnoge, nije lak zadatak. No, kolikogod svi mi mislili da znamo sve o njemu, ipak treba imati na umu da je on i osoba koja se skoro pa sramežljivo skriva iza svojih uvojaka i naočala. Jedino što od nikoga ne skriva je onaj svoj zadovoljni smiješak dok prstima prebire žice na gitari zavodeći neke nove ljude i mameći ih u svoj svijet.

slash1

PS Za kraj ću samo spomenuti nešto što mi je umalo upropastilo koncert kojemu sam se toliko veselila. Kada je portal za kojega pišete među medijskim pokroviteljima nekog događaja, naravno da očekujete da ćete biti među akreditiranima. Jedan press i jedan photo, možda čak i intervju. Ali, ne. Kada ste medijski pokrovitelj nekog događaja ovog kalibra u Hrvatskoj, nemojte se nadati ničemu. Slobodno mogu reći da je urednišvo našeg portala promoviralo Slasha, njegov rad i ovaj koncert vjerojatno i više od svoje konkurencije. I što smo za to dobili? Ni intervju, ni photo pass, tek jedan jedini press – a niti to nije bilo ispoštovano. I dok su neki portali “turistički” dovodili svoje novinare na koncert, ja sam bila jedina čije ime nije bilo na popisu pa sam sa strane uz pitanje “Na koju ste foru vi na popisu?” čekala daljnji razvoj situacije.
A dokaz da živimo u Hrvatskoj je i odabir fotografa – od njih desetak u photopitu, samo jedna jedina fotografkinja. Izgleda da organizatori koncerata smatraju da u Hrvatskoj postoje samo zagrebački bendovi i samo muškarci koji su dostojni fotografirati našeg Slasha.

Izvještaj: Martina Šestić | martina@venia-mag.net

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok