Loading...
KomentarNovosti

SEKUSALNO ZLOSTAVLJANJE U GLAZBENOJ INDUSTRIJI

Pitanje seksualnog ili psihološkog zlostavljanja kao i raznih oblika prisila, nasilja i zastrašivanja često se pojavljuju u glazbenoj industriji, ali se jednako tako često na njih ne traže odgovori. Kao i u svakoj drugoj industriji koja egzistira pod svjetlima reflektora, glazbenu industriju karakterizira niz pitanja o spolnoj jednakosti i seksualnosti i potrebno im je pristupiti iz širokog spektra disciplinskih perspektiva kako bi se ponudio sveobuhvatniji pogled na duboka rodna pitanja. Glazbena industrija, od samih svojih začetaka, je ukorijenjena na rodu, seksualnosti i njihovim normama koje pokreće donja motivacija za profitom, a izostavljanje bilo koje strane te jednadžbe značilo bi dodatno produbljivanje problema o kojemu svi znaju sve, a nitko ne zna ništa. Ili barem ništa ne poduzima. Iako se o tome zadnjih godina sve glasnije govori, spol i dalje određuje uloge suvremenim umjetnicima, dodatno kompromitirajući njihova značenja i narative koje mogu izravno izraziti. Rodna ograničenja nametnuta su uglavnom ženama od strane društva, drugih djelatnika u glazbenoj industriji, publike pa čak i drugih glazbenica. Isto tako, rodna ograničenja nerijetko su plodno tlo za seksualno, psihičko ili neko drugo zlostavljanje pa tako ovom problemu valja pristupiti s mnogo pažnje.

Sa sociološkog aspekta, najčešće se uvažavaju dvije teorije koje su se pokazale izuzetno aplikabilnima u objašnjavanju konstrukcije, održavanja i percepcije žena u glazbenoj industriji: kritička teorija i simbolički interakcionizam. Kritička teorija je perspektiva na makrorazini koja tvrdi kako popularna kultura proizlazi iz pristupa od vrha prema dolje u kojem profitom motivirana medijska poduzeća prodaju mase bezumne zabave kako bi podržale dominantne ideologije, kontrolirajući tako i profitirajući od publike (Grazian, 2010). Prema tome, ne čudi što glazbena industrija zatvara oči na zlostavljanje jer ovdje glavnu riječ preuzima ekonomija, odnosno profit  što nerijetko podrazumijeva i materijalnu kompenzaciju za šutnju sve dok je ta šutnja isplativa za industriju. Bez šutnje nema ni uspjeha ni publike, nema oblikovanja mišljenja tisuća i tisuća ljudi prema onome što se smatra važnim za zgrtanje novca. Umjetnost, individualizam, ideologija zajedništva temeljena na istomišljeničkom razmišljanju i osjećajima, sve to pada u vodu kada profit upetlja svoje prste u glazbu. Sve je ovo ujedno i podloga za seksualno, psihološko ili bilo koje drugo zlostavljanje jer, u svijetu u kojem još uvijek dominiraju muškarci, žene su oduvijek te koje se pokoravaju ne bi li se izborile ne samo za svoj glazbeni izričaj i interpretaciju već i za to da ih publika primijeti i omogući im ono što im je najvažnije – bavljenje glazbom i slobodu od gotovo urođene rodne nejednakosti, potlačenosti i zlostavljanja. Oni koji se priklanjaju pristupu kritičke teorije smatraju kako su glazbena industrija i mediji sposobni „proizvoditi želje, održavati stereotipe i oblikovati ljudske umove“ (Grazian, 2010., str. 46) i „reproducirati društvenu nejednakost jačanjem ponižavajućeg stereotipa o ženama“ (Grazian, 2010., str. 57). Ovaj pristup može zvučati pomalo anakrono po tome što često pretpostavlja bespomoćnu publiku koja se ne želi ili ne može oduprijeti dominantnim porukama glazbene i medijske industrije u zajedničkoj sprezi. No, progresivni učenjaci unutar ovog pristupa vjeruju u ideju da jedan znak, poput riječi, slike ili osobe, može imati više razumnih značenja ili interpretacija.  Ovdje opet ekonomija u segmentu marketinga ima važnu riječ. To nas dovodi do glavnog aktera koji je pokrenuo novi val rasprava i polemika o tome što ćemo smatrati seksualnim ili nekim drugim zlostavljanjem. Marilyn Manson. Ime koje stotinama tisuća poklonika diljem svijeta znači osebujnog i drugačijeg skladatelja, pjevača, producenta, glumca, pisca i slikara. Ime koje stotinama tisuća drugih znači lik i djelo koje karakterizira nešto oprečno ustaljenim društvenim normama. U svakom slučaju, drugačiji, kontroverzan. Sada i ogledni primjer, motivator za progovaranje o seksualnom i svakom drugom nasilju u glazbenoj industriji. Vrlo često Mansonova se umjetnost shvaća u kontekstu buntovničke, tinejdžerske, faze tijekom koje svi želimo biti drugačiji. Pokazati kako je naša različitost neshvaćena u svijetu koji uglavnom zagovara kulturnu hegemoniju koja se kosi sa zdravim razumom. Najčešće tako doista i jest. Manson je, neovisno o tome razumijemo li ga ili ne, umjetnik koji ne stvara tihi konsenzus oko niza mitova koje smo uzimali zdravo za gotovo. On o tim mitovima ne progovara, to umjesto njega čine drugi. U svijetu u kojem se sve veći naglasak stavlja na zlostavljanje žena, mitovi koji se vežu uz Marilyna Mansona sada se sve manje usredotočuju na provokativnost i seksualnost u svom pozitivnom kontekstu koji često pokreće inspiraciju i umjetničku ekspresiju, kreativnost i maštovitost, a sve više na onu istinski mračnu stranu za čije postojanje danas vjerujemo kako (konačno) imamo dokaze. Iako Marilynu Mansonu svjedočanstva 10-ak bivših partnerica ne idu u prilog, kritička perspektiva svakoga od nas treba nam pružiti koristan način razumijevanja produkcije popularne kulture kojoj, ma koliko joj se opirao, pripada i Marilyn Manson. To nas dovodi do druge spomenute teorije u znanosti sociologije, simboličkog interakcionizma.

Razumijevanje simboličkog interakcionizma, ali i ekonomske komponente glazbene industrije koje najčešće susrećemo kroz medije i marketing, posebice osobno brendiranje i komuniciranje nužno je kako bi se složili svi dijelovi slagalice za proučavanje načina na koji smatramo da je ispravan u osvrtu ne samo na lik i djelo Marilyna Mansona o kojima se ovih dana glasno govori u glazbenom svijetu, već na položaj žena u glazbenoj industriji općenito. Sve ovo trebalo bi nam dati objektivan stav o rodnoj nejednakosti unutar ove industrije, ali i u modernom svijetu u kojem živimo općenito. Simbolički interakcionizam je teorija na mikrorazini koja sugerira kako ni glazbeno-medijski sustav ni publika pojedinačno ne proizvode glazbenu kulturu već ona proizlazi iz interakcija između različitih sudionika i pozicija unutar nje. Tako se publika može oduprijeti dominantnim porukama koje im šalje glazbena industrija, a može i utjecati na njih na mikrorazini, u svojoj okolini i u svojim kulturnim krugovima. Pogledajmo Marilyna Masona iz perspektive simboličkog interakcionizma. Često opisivan kao „shock-rocker“, ovaj glazbenik svojom osobnom manifestacijom onoga što predstavlja njegovo umjetničko ime (znamo kako je rođen kao Brian Warner) šalje vrlo nepokolebljivu poruku, a to je individualnost. Individualnost je „lajt-motiv“ njegovog glazbenog identiteta koji uključuje i vizualizaciju onoga što svijet poznaje kao Marilyna Mansona. S druge strane, i sam njegov akronim, Marilyn Manson koji je spoj imena Marilyn Monroe, svevremenske manifestacije ženske ljepote, i serijskog ubojice Charlesa Mansona, svevremenske manifestacije ljudskoga užasa, jasno govori o tome kako ovaj glazbenik ne traži da ga razumijete jer niti jedna znanstvena grana ni disciplina ne uspijevaju razumjeti dvije krajnosti. Upravo krajnosti ljudskih karakternih osobina, ali i otuđenost i nerazumijevanje kao i neprihvaćanje različitosti naglašava Marilyn Manson svojom pojavom i svojim naglašeno vampirističkim stilom koji, iako jasno govori o neshvaćenosti i otuđenosti sa sobom nesumnjivo donosi i slavu, moć, obnažene žene i seksualne konotacije, medijsku pažnju i vrevu popularnosti i divljenja koje se vežu u cijelu jednu kulturnu nišu kojoj je Manson (bio) zaštitni znak.

Uspjeh i moć, nečija pojavnost, glazbeni stil, kreativno izražavanje pa i stečena reputacija, slava i divljenje masa diljem svijeta ne smiju biti segmenti zbog kojeg će se opravdavati okretanje glave i zatvaranje očiju pred bilo kojom vrstom zlostavljanja. Popularnost, naklonost publike i industrije ne smiju biti dozvola za ispoljavanje užasa pred kojim se nećemo zgražati, nego okrenuti glavu. Svako treba uvažiti različitost glazbenog i stilskog izražavanja svakog umjetnika, ali to uvažavanje nikomu ne smije dati pravo zlostavljati drugu osobu, nametati ili prisiljavati druge na ono što ne žele. Jer ako je glazba i pojavnost „cool“, ponašanje koje to nije nemaju pravo tolerirati ni industrija, a još manje publika. U fokusu ovog teksta je Marilyn Manson. No, nije Manson jedini koji je možda (nije na nama nego na policiji i sudovima utvrditi što je istina) potaknut uspjehom i slavom svoju snagu iskazao na način koji ugrožava integritet, dostojanstvo pa i zdravlje i život osoba s kojima ulazi u privatne i intimne odnose, a svi su okrenuli glavu praveći se kako ne vide. U tom kontekstu glazbeni pravac (ili ako ćemo upotrijebiti ekonomsku terminologiju, tržišna ništa) koji nerijetko naglašava seksipil i „mračne igrice“ kako bi privukao mase ne smije biti isprika za zlostavljanje i toleriranje istoga. Isto tako, žene (i muškarci!) ponesene nečijim izričajem ili pažnjom ne trebaju se i ne smiju pokoriti onome što je usmjereno protiv njih samih, njihovog bića i duha. Pa bila ta pažnja poklonjena i od samog Marilyna Mansona! Ili bilo kojeg drugog imena koje će zvučno odjeknuti u ušima.

Poznato je kako će se seksualno nasilje dogoditi u kontekstu rodne nejednakosti. To ne sugerira samo srž glazbene industrije već cijeli jedan kulturni kontekst u kojemu postoje preduvjeti za seksualno i  rodno zasnovano nasilje. S obzirom na to, ohrabrujuće je vidjeti žene koje glasno progovaraju o nasilju i nasilnicima jer time predstavljaju prvu crtu u pružanju otpora i naporima usmjerenima ka sprječavanju nasilja i stvaranju širih kulturnih promjena u glazbenoj industriji. Bojkot glazbenika, otkazivanje suradnje od strane izdavačkih kuća, poticanje utjecajnih umjetnika i čelnika industrije na prozivanje neprimjerenog ponašanja i zauzimanja stava protiv seksualnog i svakog drugog nasilja su dobar početak. Uvođenje nulte tolerancije prema ovakvom ponašanju, prepoznavanje slučajeva zlostavljanja, uznemiravanja i napada i odgovarajući odgovori na njih, poticanje umjetnika na zauzimanje stava protiv nasilja i preventivne kampanje usmjerene ka rodnoj ravnopravnosti kao i kontinuirani napori u rješavanju šireg pitanja rodne nejednakosti jasan su put kojim treba krenuti glazbena industrija. Jer, u konačnici, bio Manson zlostavljač ili ne (pokazat će policija i sudovi), nije kriv samo on. Krivi su i oni koji su mu to omogućili!

Referenca: Grazian, D. (2010):  Mix It Up: Popular Culture, Mass Media, and Society. New York, NY: W. W. Norton & Company.

Tekst: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)
Foto: Pixabay

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *