SAXON – Dogs Of War

SAXON – Dogs Of War

SAXON - Dogs Of War

Datum izlaska: 14.08.1995.
Izdavačka kuća: Virgin Records
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 4/5

Ušli smo duboko u zadnju trećinu godine. Jesen nam kuca na vrata, tako da je vrijeme za jedan „jesenski“ album – Dogs Of War. Možda će zvučati bezveze, ali ovaj album najviše povezujem s jeseni upravo zbog naslovnice. Bit nije u samoj slici, već u smeđim i narančastim tonovima koji podsjećaju na boje jeseni.
U prvoj sam se trećini godine bavio američkim albumima iz 1995., u drugoj njemačkim albumima iz 1995., a posljednju trećinu posvećujem svemu ostalom. Četiri mjeseca je ostalo, drugim riječima četiri recenzije. Svaka će biti o jednom albumu iz druge države. Prva je na redu Engleska.

Dobar broj albuma je 1995. isplovio iz Engleske. Neki su bili dobro prihvaćeni, neki baš i ne. Iron Maidenov The X Factor i danas polarizira ljude (bar po mojim saznanjima), dok će se većina fanova Motőrheada složiti da je Sacrifice jedan od boljih (ako ne i najbolji) album benda u 90-im. Isto tako vjerujem da će se svi složiti kako je Black Sabbathov Forbidden među najlošijim albumima koje je bend izdao. Ipak, odlučio sam se za Saxonov Dogs Of War jer smatram kako je od svih navedenih albuma o ovome najmanje rečeno. Saxon danas pripada srednjoj kategoriji popularnosti u metal svijetu. Većina ljudi zna za njih, čulo ih je (ili je bar čulo za njih), ali ne pune dvorane od više tisuća ljudi. Čak se i među fanovima primijeti kako malo ljudi priča o „albumima između“. Saxon je na početku karijere imao popriličan uspjeh, a gotovo svi vole prvih 5 (ili 6) albuma. Od Saxon (1979.) albuma do Power & The Glory (1983.) koji su gotovo nepogrešivi, do Crusadera (1984.) koji osim fenomenalne naslovne pjesme izgleda i nije ponudio previše materijala koji bi zaživio među fanovima. Od Crusadera pa do Destinya (1988) bend je snimao više radio-friendly albume s kojih se može naći podosta izvrsnih pjesama, ali ljudi često preskaču te albume. Ako je netko proletio kroz taj dio diskografije i nije naišao ni na što da mu se sviđa, toplo mu preporučujem neka se vrati na Innocence Is No Excuse (1985.) jer me taj album svaki put ponovo ugodno iznenadi. Od prvog albuma do Destinya, sve albume je nedavno reizdao EMI. Kupio sam ih sve i drago mi je da jesam. Cijena je jako pristupačna, a osim što dobijete remasterirane albume (nisu „čačkali mečku“, zvuk je i dalje onaj old school), dobijete i hrpu bonusa koje se isplati poslušati.

Saxon nikada nije prestao raditi dobre albume, ali u zadnjih desetak godina, od Lionhearta (2004) ili čak možda od The Inner Sanctuma (2007.), bend stiče novu popularnost. Mislim da je internet pripomogao tome da velik broj tih starijih bendova oživi i stekne barem nekakvu popularnost (iako nisu ni blizu popularnosti koju ja mislim da zaslužuju). Između Destinya i Lionhearta bend je izdao 6 albuma, a ja ih osobno zovem „albumi između“; između starog i novog Saxona. To je Saxon o kome je najmanje riječ. Iako sam čuo tu i tamo da ljudi pričaju od Unleash The Beast (1997) i Metalhead (2001) albumima, nije ni približno koliko se priča o starima i o novima. Podsjećam da sve ovo pišem iz vlastitog nahođenja, a vjerujte da sam sreo dosta ljudi koji slušaju i vole Saxon. Uz svu tu silnu diskografiju, sredinom listopada Saxon izdaje 21. (DVADESET I PRVI) studijski album, Battering Ram. Fascinanto. Naslovnu pjesmu novog albuma može se naći na youtubeu i mogu vam reći da je odlična. Prošli album, Sacrifice (2013.), meni je osobno najbolji album koji su snimili u zadnjih 10 godina. Nego, vrijeme je da se vratim u period „albuma između“, da kažem koju riječ o Dogs Of War albumu.

Albumu fali koja sekunda da bi trajao točno 50 minuta, a na sebi ima 10 pjsama. Standardno, da ne kažem „onako kako treba biti“. Prva pjesma na albumu naslovna je pjesma, a ujedno i najbolja pjesma na albumu. Poprilično mračna pjesma s poprilično crnim tekstom. Atmosfera pjesme odgovara tekstu. Neobični vokali su ono što je ovdje za svaku pohvalu. Druga pjesma na albumu, Burning Wheels ono je što bismo nazvali standardnom Saxon pjesmom. Tko o čemu? Saxon o vožnji. Don’t Worry i Big Twin Rolling (Coming Home) nisu među najboljim pjesmama na ovom albumu. Zabavne jesu, nisu dosadne, ali nisu nešto pretjerano pamtljive. Prva od navedenih je pjesma srednjeg tempa, dok je druga među bržim pjesmama na albumu te mi je, osobno, draža od prve iz tog razloga. Prva polovica završava pjesmom Hold On. Riječ je o ljubavnoj priči između Jenny i Billyja. Uvijek kukam kako mi je muka od ljubavnih pjesama. Ne mogu se odmaknuti od osjećaja da kad netko stavi ljubavnu pjesmu na albumu, da više nije znao o čemu da piše pa „ajde o ljubavi“. To je sigurna zona. Da se razumijemo, postoji dobar broj ljubavnih pjesama koje volim, ali u 90% slučaja one su te koje razočaraju. Hold On je među onih 10% koje su dobre. Druga najbolja pjesma na albumu, The Great White Buffalo, otvara drugu polovicu spektakularno. Ako je kod ljubavnih pjesama omjer 90:10 onih koje su mi dobre, onda je kod pjesmama o Indijancima obratno. 90% pjesama o Indijancima jednostavno valjaju. Bendovi se izgleda potrude kada rade pjesme te tematike. Anthraxov Indians, Running Wildov Uaschitschun, Manowarov Spirit Horse Of The Cherokee, Testamentov Native Blood… Izaberite favorita, ja ne mogu. The Great White Buffalo pjesma je koja se izmjenjuje između spore i srednje brze fist pumping stvari. Demolition Alley izvrsna je pjesma s podužim uvodom koji me iz nekog razloga podsjeća na uvod pjesme Dallas 1 PM. Walking Through Tokyo mi je među manje dragim pjesmama na albumu i to zbog refrena. Super mi je i “riff” i ritam i sve… Ali, taj refren. Taj refren. Give It All Away je dobra pjesma. Iako se čini da stoji na albumu samo da popuni mjesto, bolja je od prethodne. Zadnja pjesma, Yesterday’s Gone među boljim je pjesmama na albumu. Ova pjesma ima potencijal stajanja među boljim Saxonovim pjesmama iz 90-ih, ali eto, nekako je ostala zaboravljena i na nju se nakupilo prašine.

Uz gitarista Paula Quinna i pjevača Biffa Byforda koji su na svakom albumu, ovaj su album odsvirali basist Nibbs Carter koji je u bendu od kraja 80-ih i bubnjar Nigel Glockler koji je, unatoč činjenici da je napustio bend dva puta, svirao na većini albuma te je većini najdraži njihov bubnjar. Ovo je posljednji album za gitarista Grahama Olivera koji je nakon ovog albuma bio otpušten iz benda, a zamijenio ga je Doug Scaratt koji je u bendu još i danas. Ako niste čuli bend, možda ovo nije najreprezentativniji album od kojega valja poći, ali album za sebe funkcionira i poprilično je pristupačan. Nije prežestok pa se može svidjeti i ljudima koji nisu samo u metalu. Ako ste čuli bend, a ovaj albumu preskakali, vratite se na album dajte mu priliku jer ima nekoliko zaboravljenih vrhunskih pjesama.

Popis pjesama:
1. Dogs Of War
2. Burning Wheels
3. Don’t Worry
4. Big Twin Rolling (Coming Home)
5. Hold On
6. The Great White Buffalo
7. Demolition Alley
8. Walking Through Tokyo
9. Give It All Away
10. Yesterday’s Gone

Recenzija: Alen Žižak

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok