SAVATAGE – Dead Winter Dead

SAVATAGE – Dead Winter Dead

SAVATAGE - Dead Winter DeadDatum izlaska: 22.09.1995.
Izdavačka kuća: Atlantic Records
Žanr: Heavy/Progressive metal
Ocjena: 5/5

Ovaj put za vas imam jedan zimski album koji je izdan prije 20 godina. Riječ je o Savatageovom albumu Dead Winter Dead. Štoviše, ovu cijelu godinu ću posvetiti 1995. godini, tako da ću recenzirati po jedan album iz te godine svaki mjesec, sve do prosinca. Zašto baš 1995.? Odabrao sam baš tu godinu jer se time želim zahvaliti bendovima koji su, unatoč svim promjenama na glazbenoj sceni koje su se događale u to vrijeme, ostali vjerni svom žanru, što je vrlo vjerojatno bilo teško. Osim tih albuma, jedan album će biti i prvijenac jednog danas poprilično velikog benda, no o tome kada dođe vrijeme za to. Dakle, mojih 12 zahvalnica iz 2015. godine 1995. godini.

Osim što je bilo krizno razdoblje za metal, ovo je bilo jako krizno razdoblje za Savatage, jer je samo dvije godine prije preminuo originalni gitarist benda Criss Oliva. Zadnje njegovo pojavljivanje na albumu je na Edge Of Thorns iz 1993., no njegovi riffovi koji su ostali zakopani na kojekakvim snimakama koriste se još i danas (Jon Oliva’s Pain na albumu Festival iz 2010. ili još novije, Oliva na albumu Raise the Curtain iz 2013.). Nakon Edge Of Thorns albuma, 1994. izašao je album Handful of Rain, koji realno nije album benda, nego više solo projekt Jona Olive sa Zakom Stevensom na mikrofonu i Alexom Skolnickom na solo gitari, samo da se pokaže da ime Savatage još nije mrtvo. Ipak, nakon Handful of Raina, bend se uspio pokrpati. Line-up benda u to vrijeme je: vokalist Zak Stevens (od 1993.), Johnny Lee Middleton na basu (od 1985.), novi bubnjar Jeff Plate, osnivač benda Jon Oliva na klavijaturama te novi gitaristi Al Pitrelli i Chris Caffery (koji je 1989. i 1990. na turneji svirao ritam gitaru). Zanimljivo je da od albuma Streets (1991) do zadnjeg Savatageovog albuma Poets and Madmen (2001), svaki album je imao različit line-up, osim Dead Winter Dead albuma i njegovog nasljednika The  Wake Of Magellan (1997) – koji su upravo moji najdraži albumi benda. Vedra vijest stigla je tokom prošle godine; Savatage planira reunion na Wackenu ove godine upravo s ovom postavom, a moguće je i nešto više (kako je rekao Caffery u intervjuima).

Ako neko stvarno voli proučavati povijest bendova iz nekih razloga, Savatage zasigurno spada u klasu onih najzanimljivijih po tom pitanju. Ovo je rečeno valjda najkraće moguće i ako budem imao priliku pričati o drugim albumima, onda ću davati više informacija o svakom od njih, ali što se tiče Dead Winter Dead albuma, mislim da je to – to.

Riječ je o konceptualnom albumu, što znači da svaka pjesma ima svoje značenje, bila ona popraćena tekstom ili intrumentalna. To jest, ovdje i instrumental „ima“ tekst, odnosno uz svaku pjesmu osim teksta koji se izvodi, odnosno pjeva, postoji i dodatni tekst koji dodatno pojašnjava radnju.

Album je zapravo ljubavna priča između Bošnjakinje Katrine Brašić i srpskog vojnika  Serđana Aleškovića smještena u Sarajevo za vrijeme opsade grada. Priča počinje nakon pada Berlinskog zida, a završava na badnjak 1994. Valja i reći da je album snimljen i izdan dok je Sarajevo bilo pod opsadom. Sama naslovnica albuma govori dovoljno za sebe.

Album uvelike varira i on je zapravo jedan rollercoaster emocija. Kreće od olujnog progressivno-orkestralnog instrumentala da bi se stišao drugim introm, pjesmom Sarajevo i prešao u baladu This Is The Time. Neobično je da album počinje tako lagano, ali ako se prati radnja albuma koja govori o idili nakon pada Zida, ima smisla. Od 4. do 6. pjesme možemo čuti vokal Jona Olive, s time da na 5. pjeva back vokale, a na 4. i 6. pjeva glavne vokale. Olivin oštri, može se reći i podli, glas savršeno odgovara ovom zapletu, odnosno početku rata i švercanju oružja. Nepotrebno je reći da je i glazba postala nešto agresivnija i mračnija. Šesta pjesma, Doesn’t Matter Anyway koja uvjetno govoreći zatvara prvu polovicu albuma ima bolesno mračan i realan tekst, i favorit mi je u prvoj polovici albuma.

Druga polovica počinje predivnom baladom This Isn’t What We Meant kojoj je u središtu radnje starac koji se vratio u Sarajevo u  studenom 1994. (između 6. i 7. pjesme prođe par godina) i nalazi svoj grad u ruševinama. Objašnjava kako ljudi koji su željeli promjenu nisu mislili na ovakvu promjenu. Pjesma zvuči, najbolje rečeno, iskreno: „And every prayer we pray at night has somehow lost its meaning, For is this the answer to our prayers, is this was God has sent? Please understand this isn’t what we meant“. Starac uzima violončelo i počinje svirati Mozarta. I eto nam instrumentalne pjesme Mozart And Madness, koja je pola obrada Mozartove 25. simfonije, odnosno ono što starac svira, a polovica napeti progresivni instrumental, koji zapravo simbolizira bombardiranje grada. Čim znate da taj dio zapravo predstavlja bombardiranje, biti će vam jasno koja je zapravo moć ovog instrumentala. Trans-Siberian Orchestra obradio je ovu pjesmu na albumu Night Castle (2009.), ali pritom je unio male promjene u pjesmu te su ju preimenovali u Mozart and Memories. Iduća pjesma je prerade Beethovenove Ode radosti na gitari, ništa više. Taj dio označava kako Katrina i Serđan, svako na svojoj strani (između njih je ničija zemlja), svake noći slušaju starca kako svira Mozarta i Beethovena.

Zadnje 4 pjesme su veliko finale albuma. Bez jedne loše sekunde. Naslovna pjesma je mračna, teška pjesma koja od svih na ovom albumu možda „sjeda“ najlakše. Jedini spot za album napravljen je za pjesmu One Child, ujedno i posljednji spot benda. Ako bih morao odabrati jednu pjesmu kao najbolju na albumu, to bi bila ova. Nepotrebno je reći da su je u spotu izmasakrirali jer su je skratili. Pjesma je psihološkog karatera, a događa se u glavi Serđana nakon što vidi mrtvu djecu na igralištu. To ga shrva i odluči pobjeći iz Sarajeva prvom prilikom. Sama pjesma… Ne znam, samo poslušajte (ponavljam: ne verziju iz spota). Iduća je famozna Christmas Eve pjesma. Slavni (Božićni) instrumental na čijoj je slavi stvoren Trans-Siberian Orchestra. Kako su običavali, Katrina i Serđan, svako na svojoj strani sluša starca kako svira, a toga je dana (Badnjak 1994.) prestao. Oboje su krenuli da vide što se dogodilo i sretnu se kod čovjeka koji leži u lokvi krvi, a pored njega razbijenio violončelo. Ona vidi u njemu samo srpsku uniformu i ne želi imati ništa s njime, a on joj objašnjava da on nije ono što ona vidi, dakle zadnja pjesma: Not What You See. Predivna ljubavna balada u kojoj joj on dokazuje da je to i dalje on. Nakon pjesme njih dvoje pobjegnu iz Sarajeva zajedno.

Happy end, kao i svi drugi Savatageovi album. Kao za sve albume od kraja 80ih do zadnjeg albuma, tekst je pisao producent Paul O’Neill, koji je jasno rekao da se ne želi odreći sretnog završetka u nijednoj od njegovih priča. One Child i Not What You See imaju prepoznatljive kanonske vokalne dionice koje su, najblaže rečeno, predivne. Uvijek me fasciniralo kada takve pjesme izvode uživo i ne ometu jedan drugog. Valja i reći da album možda ne sjedne na prvu, ali ne treba previše slušanja da se shvati draž ovog albuma.

Popis pjesama:

  1. Overture
  2. Sarajevo
  3. This Is The Time (1990)
  4. I Am
  5. Starlight
  6. Doesn’t Matter Anyway
  7. This Isn’t What We Meant
  8. Mozart And Madness
  9. Memory (Dead Winter Dead Intro)
  10. Dead Winter Dead
  11. One Child
  12. Christmas Eve (Sarajevo 12/24)
  13. Not What You See

Recenzija: Alen Žižak

One Comment

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok