ROCKERSKI KVART U ZAGREBU – ULICA MILANA MLADENOVIĆA

ROCKERSKI KVART U ZAGREBU – ULICA MILANA MLADENOVIĆA

Milan Mladenović, vođa legendarske beogradske grupe Ekatarina Velika ili, skraćeno, EKV dobiti će ulicu u Zagrebu.
Vijest je to koja je krajem listopada probudila mnoge duhove, uznemirila lokalne dušebrižnike i na noge podigla „za boj“ uvijek spremne nacionaliste. Mediji nas otada ne suviše eksponirano, ali svejedno uočljivo hrane hrvatskim jalom i dobro isfiltriranim nacionalizmom, drugi nas podsjećaju na kulturološki i sociološki aspekt benda koji je predvodio beogradski, a samim time i jugoslavenski pa i hrvatski glazbeni novi val 80.-ih godina prošlog stoljeća.

U nemilim medijskim naklapanjima i još nemilijim komentarima korisnika društvenih mreža bitno postaje sve osim… Milana Mladenovića, čovjeka zaslužnog što i danas, 18 godina nakon njegove smrti, rijeke poklonika njegovog glazbenog rukopisa i bendova Ekatarina Velika, ali i preteče Šarlo akrobata uživaju u njegovoj glazbenoj ostavštini koja je i glazbena ostavština generacija koje su odrastale uz EKV i Šarla akrobatu, onih generacija koje pamte neka sretnija vremena, vremena u kojima internet i globalizacija nisu uzele maha i humanost pretvorile u puste priče dok se u raljama velike tehnološke revolucije koja nam se svakodnevno odvija pred očima pretvaramo u robote u funkciji velikih korporacija čiji je jedini cilj – profit.

Milan Mladenović i njegov EKV vjerojatno su posljednji rockerski glas razuma i humanosti s ovih prostora, posebice posljednji glas razuma s početka krvavih 90.-ih, onih koje su osim rata i netrpeljivosti donijele i otuđenje, izbrisale gotovo svaki trag ljudskosti i razumijevanja jednih za druge, i to ne na internacionalnoj nego usko nacionalnoj i lokalnoj razini. I baš zato mi se čini nepotrebnim pitanje: Je li Milan Mladenović zaslužio ulicu u Zagrebu?

Milan Mladenović, podsjetimo, rođen je u Zagrebu 21. rujna 1958. godine kao sin oca Srbina i majke Hrvatice, a umire u Beogradu 05. studenog 1994. godine. Kada mu je bilo šest godina Milan sa obitelji seli u Sarajevo te nekoliko godina kasnije u Beograd. Na pragu novog desetljeća, onoga u kojemu će, barem na ovom našem prostoru, ostaviti neizbrisivi trag, 1980. godine Mladenović zajedno sa Dušanom Kojićem Kojom, Ivanom Vdovićem Vdom te Dragomirom Mihajlovićem Gagijem osniva grupu Šarlo akrobata koja prestaje djelovati nakon svega 10 mjeseci rada, ali ostaje jedan od najutjecajnijih bendova s prostora bivše Jugoslavnije. Početak 1981. godine donio je okupljanje danas kultne Ekatarine Velike, benda kojemu se pridružuju basist Bojan Pečar te klavijaturistica Margita Magi Stefanović dok je za bubnjevima Ivan Vdović. Sve ostalo je povijest.

No vratimo se ulici…. Milanovoj ulici u Zagrebu. Nije li jednostavno impresivno kako se na malom brdovitom Balkanu uvijek iznova pričaju iste priče i kako ništa nismo naučili iz povijesti? Pa tako neumitno mijenjamo imena ulicama i trgovima ne bi li se netko iz vladajuće strukture osjećao bolje i ne bi li podilazili aktualnim društvenim trendovima u svim sociološkim aspektima. Imenovanje ulice u Zagrebu imenom Milana Mladenovića, činilo se, prvi je korak u mijenjanju te davno usađene svijesti jer Mladenović je, složiti će se svi koji imalo poznaju njegov rad, bio čovjek izvan svih društvenih i političkih struktura, čovjek izvan svog vremena i čovjek kojeg su uvijek i voljeli, i mrzili. Milan Mladenović bio je čovjek i glazbenik na rubu vremena, na rubu shvaćanja, na rubu kolektivne svijesti u koju, danas je sigurno, ni gotovo dva desetljeća nakon smrti nije uspio prodrijeti. I čovjek koji, uostalom, ne bi ni želio ulicu svojega imena i to ne samo u Zagrebu nego ni u Beogradu, Podgorici, Makarskoj, New Yorku. Ne čini li vam se sada dok vjerojatno razmišljate o liku i djelu Milana Mladenovića i Ekatarine Velike, da sav kulturološki i glazbeni značaj jedne od ponajboljih grupa iz zlatne ere rock glazbe postaje mizeran, sveden na margine bitnosti, zahvaljujući protagonistima lažnog i isforsiranog nacionalizma koji svoju netrpeljivost pokušavaju prikriti ispraznim objašnejnijma? Istim onima koji su s obje strane granice 90.-ih godina sijali mržnju i širili rat, gušili glas zdravog razuma, gušili i glas Milana Mladenovića koji je sa skupinom srpskih rock glazbenika u Beogradu širio glas tolerancije i nenasilja i koji je na dodjeli glazbene nagrade u srcu Srbije i u jeku napada na Dubrovnik tražio minutu šutnje za Grad na koji su padali srpski projektili i u kojemu su ginuli ljudi. Da, ljudi. Nebitno koje nacionalnosti, boje kože, vjeroispovjesti, nebitno kojeg materinjeg jezika. Jer Milanu Mladenoviću to nikada nije bilo bitno (isto kao što mu ne bi bila bitna ni ulica). Bio mu je bitan samo i jedino – čovjek. Nije li već to dovoljan razlog da srpski glazbenik rođen u Hrvatskoj dva desetljeća kasnije bude most koji će povezati ljude? Ne nacionaliste, ne one koji su razarali Dubrovnik, Vukovar, Ilok, Osijek, Vinkovce, Lipik, Knin, Kijevo…………, ne one koji su obojani svim političkim bojama (već prema potrebi), ni one koji nam svima kroje sudbine kao ni uvijek budne dušebrižnike koji uvijek znaju što je najbolje za nas već one male, obične ljude neotrovane mržnjom i jalom, one na kojima su krvave 90.-te ostavile neizbrisiv trag, ali u njima još tinja sjećanje na ona vremena kada su ljudi bili ljudi, kada je tolerancija imala glavnu riječ i kada su svi živjeli možda ne materijalno već duhovno i sociološki bogatijim životom. Nije li vrijeme da Hrvatska napravi korak naprijed i vrati se čovjeku, vrati se humanosti, toleranciji i razumijevanju, izađe iz ralja otuđenosti i jala koje nam nisu donijele ništa dobroga, da posluša i glas Milana Mladenovića i EKV-a i okrene se oko sebe jer pustoš humanosti i netolerancije nisu načela na kojima bi trebali graditi svoju budućnost. Nije li upravo glazbena ostavština Milana Mladenovića u kojoj počiva i njegov duh, svjetonazor, misli i srce dovoljan razlog da jedna od najutjecajnijih osobnosti s razmeđa dva svijeta i vremena dobije ulicu sa svojim imenom u Zagrebu i da radijske postaje koje ga ignoriraju već dva desetljeća u svoje dnevne programe vrate opus Ekatarine Velike? I ne bi li nam ulica Milana Mladenovića trebala biti više od plave table razdora, podsjećati nas na ono dobro i vrijedno u nama?

Naposlijetku, nisu li nas i Milan Mladenović, i Karlo Metikoš koji će svoju ulicu dobiti negdje kraj Mladenovićeve, neovisno o tomu koliko smo naklonjeni njihovom životu i djelu, zadužili za mnogo više od imenovanja ulica u „rockerskom“ kvartu smještenom pored gradskog deponija?

Komentar: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)

Add a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *


*

U skladu s propisima EU koristimo kolačiće (cookies). / We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website.
Ok