TO/DIE/FOR

Wounds Wide Open

(Spinefarm, 2006)

65/100

To/Die/For je čini se pokazao da je jedan od bendova koji imaju rok trajanja i nažalost im je došlo vrijeme da se povuku sa scene ili pod hitno promijene aranžman i vokalista.
U posljednje vrijeme koje ionako nije pretjerano bogato nekim inovativnim uratcima niti ikakvim trzajem unikatnosti, ovo je nažalost još jedan album u karijeri ovog benda koji će zauzimati red više u popisu diskografije.
Dakle, sam se album sastoji od 11 pjesama. Odmah ću vam napomenuti da neću izdvojiti nijednu. Zašto? Pa zato što možete sami doma poslušati manje poznate pjesme dotičnog benda iz ranijih godina i dobit ćete približnu sliku sadašnjeg stanja TDF-a. Svevremenskog stanja TDF-a. Malankolija i tuga su u redu i definitvno su imenice na kojima se može zarađivati, ali se ima neku svoju mjeru pa tako i ove dvije emocije. Kad počnu sličiti na trivijalnost i klišej adolescentskih dnevnika, zasigurno nisu neštošto bi ikada trebalo uglazbiti.
Budući da je ovaj album jedan veliki kaos, u dvojbi sam da li da se prvo fokusiram na tekstualni ili instrumentalni dio.
Sve velike i tužne riječi svijeta ikad upotrebljene na albumima pretencioznih gothic metal bendova, sve doom faze i sve inačice grijeha, sjena, tama, mraka, pada i sličnih apokaliptičnih činitelja, sve ih možete pronaći na ovom albumu. U njihovom najprizemnijem obliku uprotrebljene su da bi pokrpale rupe gdje nedosaje rimovanih slogova. Ništa novo, naravno poslagani stihovi nekad slavnih pjesama s prethodnih albuma, predvidljivo, površno i nadasve nemaštovito. Svi smo najmanje 50 puta čuli različite bendove kako pjevaju o nekom dijaboličnom vrtu, o nekom plesu, nekoj tami i nekoj tamo crnoj božici. Jeftina patetika.
A što se tiče instrumentalnog dijela i aranžmana koji neodoljivo podsjeća na Nightwishove simfonije… u tom slučaju, umjesto vječno nesretne i neshvaćene Tarje imamo vječno nesretnog i neshvaćenog Japea koji bi trebao napokon shvatiti da jereijade i jecanje iza mikrofona s godinama izgube svaki smisao (ako su ga ikad i imali) i postaje naporno, iritantno i pomalo mučno. Jape godinama zadržava jedan isti šablonski način masakriranja mikrofona, a to je u najmanju ruku dosadno.
Instrumentalno nisu toliko tragični i korektno odsvirane dionice su valjda jedina svjetla točka, jer u moru aranžmana koji podsjećaju na Nightwish, i neke so-called progresivne metal bendove, jedino za što je moguće uhvatiti se jest gramatički ispravna melodija.
Kroz sve ove godine koliko pratim rad ovog benda, moram iskren i sa žaljenjem ustvrditi da ovaj album nije kruna, a nije nikako ni album prema vrhu njihove karijere. Shema koju forsiraju korz godine je postala toliko netrpeljiva da preslušavanje ovog albuma izaziva blagu neugodu. Svjesna sam da će najgorljiviji fanovi i dalje slijepo tvrditi da TDF ne mže napraviti loš album, ali osobno moram ustvrditi da album nije nešto što biste morali imati u svojoj kolekciji, štoviše možete ga preskočiti u preslušavanju.
Ostajem vjerna TDF-u iz doba albuma “All Eternity”, a njihov novi album ću jednostavno – IGNORIRATI.

www.todieforlove.com

Recenzija: Darija Šimunov