(Century Media, 2011.)

(90/100)

The Man Eating Tree, bend sastavljen od nekadašnjih članova miljenika metal glazbe sa Sjevera kontinenta, Sentenced, Poisonblack, Reflexion, Embraze i Fall Of The Leafe, potvrda su tvrdnje da je nešto čudno ‘tamo gore’ kad dođe do osjećaja melankolije i depresije, pravog osjećaja tmurne jeseni u Gothic Metal stilu sa briljantnim dodirima melodičnosti i progresive. To su dokazali već sa svojim prvim albumom ‘Vine’, a sada je već na vratima i novi naziva ‘Harvest’.

I opet, baš kao i na albumu prvijencu, ‘Harvest‘ očarava iznimno pitkom poveznicom gothic izričaja sa progresivnim metalom i već se na prvo slušanje zavlači pod kožu zahvaljujući pomno usklađenim stranama oba glazbena smjera bez teatralnih srcedrapajućih tema, ali ujedno sa mnogo modernih i žestokih riffova u stilu Amorphisa. No ipak, ono na čemu će mnogi fanovi velikana koji su nas niz godina oduševljavali jednostavnošću ekspresije najmračnijih osjećaja koje gajimo negdje duboko u sebi, Sentenced, biti zahvalni je prepoznatljiva nota surove atmosferičnosti kojoj su žudjeli otkada su Sentenced rekli svoje posljednje zbogom. Ima li to veze s Vesom Rantom koji je bubnjar oba benda je pritom sasvim sporedna priča. Ona koja se ispoljava u prvi plan je usko vezana uz Tuomasa Tuominena čiji je glas kao i stil pjevanja potpuno drugačiji od onog Villea Laihiale no podjenako impresivan, pitak i izražajan u dočaravanju osjećaja boli i očaja (obratite pažnju na pjesmu ‘Code Of Surrender’). Glas Tuomasa Tuominena uvijek iznova, baš kao i kada je predvoio Fall of The Leafe, pogađa sa svojom jedinstvenošću i mnogima nedostižnim balansom između gotovo opipljive želje za žestokim, gotovo folk metal izričajem i mirnoće ekspresije najmračnijih i najskrivenijih ljudskih misli.

The Man Eating Tree na ‘Harvest’ je, čini se, pronašao pravu nijansu svog izričaja u uzburkanom moru razno-raznih gothic predznaka. Na razmeđu gothica i progresive, ne opredjeljujući se izravno niti za jednu struju, ovaj bend iz finskog gradića Oulua donosi pravi tračak turobne i nevesele atmosfere koji se, vjerojatno, može osjetiti samo na ulicama zimi snijegom zametenog sjevera Europe. Klavijature su te koje uz fenomenalnog Tuomasa Tuominena stvaraju tu imrepsivnu zvučnu zavjesu vrlo bujne teksture i emotivnog naboja dok gitare pridonose dramatičnosti glazbenog previranja u kojima opet glavnu riječ vodi Tuominenov glas (‘Like Mute Companions’). Upravo ta šarolika tekstura mračnih tonova i izražajni glas koji predvodi cijelu priču omogućuje ovom bendu uspješnu ekspresiju različitih raspoloženja koji mogu parirati orkestralnim sintezama sa željom za apsolutnom dominacijom nad osjećajima koji često vuku a dno (‘Exhaled’). Istovremeno, na albumu se osjeća i ljutna pa i bijes (‘Down to The Color of The Eye) koje dočarava nekoliko uvjerljivih growlova, potpuno neočekivano kada je riječ o melankoličnom i  mračnom bendu poput The Man Eating Tree.

Kada i posljednja nota albuma dođe do svoga kraja i gotovo akustična, instrumentalna, ‘Karsikko’ utihne svakome to je u ‘Harvest’ ušao sa srcem i osjećajima biti će jasno da je The Man Eating Tree bend na koji u atmosferičnom i gothic metalu treba ozbiljno računati. Svojim izričajem bliski velikanima poput Anatheme i Opetha sa neodoljivim dodirom mračne dubine Sentenceda The Man Eating Tree i album ‘Harvest’ jedno su od najboljih ostvarenja tekuće nam godine i bend u koji će biti uprte mnoge oči. Svakako obratite pažnju!

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)