Datum izlaska: 17. 6. 2011.

Produkcija: Michael Romeo

Žanr: symphonic  power-progressive metal

Ocjena:  4/5

Četiri su godine prošle otkako su „simfoničari“ izdali svoj fenomenalni „Paradise Lost“ koji je bio hvaljen u mnogim časopisima i redovito su se spotovi poput „Set The World On Fire“ i „Serpent’s Kiss“ vrtjeli na mnogobrojnim glazbenim kanalima. Velikani progressive metala Symphony X na oduševljenje mnogih dugogodišnjih fanova napokon su izdali još jedan bogat, izvrsno isproduciran album i kao i uvijek vrlo dugačkih pjesama od kojih po neke traju i duže od devet minuta. Dakle „Iconoclast“ je stvaran po formuli koju samo Michael Romeo i društvo znaju. Prije nego što prijeđem na posao kritiziranja i sl. trebam reći da se ova recenzija bazira na posebnom izdanju na dva diska. Meni su osobno Symphony X oduvijek bili među najdražim progressive metal bendovima, jer unatoč kompleksnosti melodija, isprepletenosti gitarskih i klavijaturskih dionica nikada ne pretjeraju niti pretrpaju pjesmu u smislu da se recimo klavijature više ističu od solo gitare. I ono što još treba istaknuti je da je sama struktura pjesme katkad ritmički jednostavnija pa je onda i sama pjesma lakše pamtljiva i lakše sve ulazi u uho, a sve fenomenalne solaže Romea i klavijaturiste Michaela Pinnelle doimaju se kao jedan vrlo lijep ukras. To se osjeti već u prvoj pjesmi „Iconoclast“ s izuzetno moćnim orkestralnim aranžmanom. Cijela pjesma ostavlja dojam da su je skladali vrhunski glazbenici, što bend dakako i jest jer imate dojam kao da ćete ju čuti u soundtracku za neki film. U zadnjem dijelu pjesme koji mi je posebno zanimljiv ponešto dolazi do modulacija koje nisu pretjerano dugog trajanja i stvaraju odličan kontrast u pjesmi. Takav pristup skladanju svojstven je brojnim progressive metal bendovima koji imaju pjesme dužeg trajanja (Dream Theater to redovito rade, a znaju katkad i Nevermore, dok su još bili to što su bili). A sljedeća „End Of Innocence“ koju su redovito svirali i predstavljali na zadnjoj turneji ima fenomenalan refren u kojem dolazi do izražaja prekrasan dramski tenor Russella Allena. Russell je zbilja pjevač od kojeg se može mnogo učiti i uživo je kad ga čujete zbilja fantastičan i daje do kraja tu svoju moćnu glasinu. Dakle vokal u kojem se uživa jer je na svakom albumu apsolutno fantastičan i on je taj zbog kojeg bend neće nikad podbaciti. „End Of Innocence“ preporučam za slušanje onim metalcima koji misle da je ovaj bend dosadan, a nažalost ima takvih jer je pjesma vrlo lakoupijajuća i svidjet će vam se naročito Pinnelline klavijaturske bravure. Sljedeća je „Dehumanized“ također svirana na ovoj zadnjoj turneji, nešto brutalnija i mračnija, vrlo grubih rifova i sporijeg tempa. Vokal dakako opet ostavlja bez daha jer ovakvu pjesmu ne može otpjevati netko s neizdržljivim glasnicama i bez kontrole daha. Kao što dosad možete vidjeti divim se Russellovim sposobnostima, uvijek. „Bastards Of The Machine“ mi ima više power metal strukturu nego neke druge pjesme i spada kako bi neki rekli u one „kraće“ pjesme. Ono što je karakteristično za ovu pjesmu je solaža Michaela Romea iza koje slijedi nešto jednostavnija Pinnellina na klavijaturama, što je i inače formula benda. „Heretic“ mi je bila jedno od ugodnijih iznenađenja na albumu jer je ovdje Russellov vokal puno glasniji, hrapaviji i čak na nekim mjestima voluminozniji (iako čovjek uvijek ima volumena ko’ u priči, ali ovdje razara), a pjesma se može pohvaliti i s  izvrsnim breakovima na dosta mjesta. „Children Of The Faceless God“ mi je osim što otvara odličnim rifom nešto jednoličnija od drugih i nije me toliko oduševila kao njezine prethodnice, možda zato što je sporija. Ali ima element kojim se može podičiti, a to je vrlo lijep dvoglas u jednostavnom refrenu.  Sljedeća dosta dugačka „When All Is Lost“ otvara s klavijaturama, strukturno i ritmički je vrlo raznovrsna i istinski fanovi će opet moći uživati u pravom Symphony X-u. Još jedna simfonijska pjesma, kao što sam u uvodu rekla, kako samo oni umiju i znaju. I ovdje kad pjesma završi, završava i moje putovanje s prvim diskom, brzo prelazim na drugi i uvjeravam se da ću opet biti u ekstazi već s prvim rifovima, vrlo žestoke „Electric Messiah“ koja se ističe zbog vrlo naglašenih bubnjeva i više thrasherskijih rifova, a refren je opet za svaku pohvalu. Ova pjesma je univerzalna rekla bih, u smislu da zbilja posjeduje breakove koji bi se mogli svidjeti i thrash i death fanovima, zato ljudi navalite. Vokal je naravno druga priča, iako mislim da bi Russella bez obzira na isključivo clean pjevanje, doduše s dosta hrapavim prizvukom, koje ja inače puno više preferiram, trebali poštovati apsolutno svi metal fanovi.  A solaže dvojice virtuoza Romea i Pinnelle u ovoj su mi pjesmi najdraže.  Dakle ova je pjesma preporuka svima. „Prometheus (I Am Alive)“ zanimljiva je zbog toga što u njoj Russell pokazuje svoj raspon u najboljem svjetlu. Kako se pjesma primiče kraju svaki put si kad ju slušam pomislim da bih ga voljela čuti uživo kako ju izvodi. Za njom po kvaliteti i po melodičnosti ne zaostaju niti „Light Up The Night“ vrlo melodična, ali istaknutih bubnjeva, koja opet ima jedan od najboljih refrena na albumu te vrlo ritmički potentna s pomalo sludgy rifovima „The Lords Of Chaos“. Posljednja skoro devet minutna „Reign In Madness“ dosta je žestoka, vrlo naglašenih ritmova, a Russell opet ispoljava bijes kroz svoj glas na najbolji mogući način. Pjesma će se posebno svidjeti onima koji nisu baš skloni dominaciji orkestralnih aranžamana. Evo, meni je osobno drugi disk draži jer po meni posjeduje bolje i puno jače pjesme  nego što je to slučaj na prvom. Ovaj album je jako dobro ostvarenje benda, ali ne i najbolje. Bend se ne može ponoviti to je jasna stvar, ali jedno je sigurno, da bend ostaje vjeran svom zvuku na svakom albumu i to radi odlično! Moram priznati da su mi pjesme Symphony X-a postale nakon dosta godina slušanja benda poprilično predvidljive jer točno znam kad će uslijediti gitaristički, a kad klavijaturski solo, a to baš i nije dobro. No ipak, radi se o bendu neiscrpne kreativnosti koji zaista uživa u onom što radi i to se vidi uživo. Savjetujem vam da album nabavite u posebnom izdanju jer ima par pjesama koje regularno nema i zvuči puno raznovrsnije i upotpunjenije zbog toga. Symphony X uvijek će imati svoje vjerne fanove, a oni koji još nisu prepoznali njihovu kvalitetu nadam se da uskoro hoće.  No opet najveći je problem istrgnuti ljude iz okvira samo jednog ili dva podžanra.

Popis pjesama:

CD 1:
01. Iconoclast
02. The End Of Innocence
03. Dehumanized
04. Bastards Of The Machine
05. Heretic
06. Children Of A Faceless God
07. When All Is Lost
CD 2:
01. Electric Messiah
02. Prometheus (I Am Alive)
03. Light Up The Night
04. The Lords Of Chaos
05. Reign In Madness

Recenzija: Buna Bernarda Juretić