Nuclear Blast, 2012.

10/10

Otkad su se pojavile prve snimke izvedbe nove pjesme Sonate Arctice, „I Have A Right“, svi su fanovi dugo u glavi pjevušili refren „I have a right to be heard, to be seen, to be loved, to be free, to be everything I need, to be me to said to believe, in something; right to be hurt, to be seen, to be loved, to be mean“ s znatiželjom očekivali novi album „Stones Grow Her Name“. Zna se kako su dečki iz ovog benda prilično skloni eksperimentiranju i nikada zapravo ne znaš što od njih očekivati na novom albumu, ali uvijek vrijedi činjenica da te nikada neće razočarati jer su iz godine u godinu sve više sposobniji raditi sve bolje i bolje albume. S albumom prilično melankoličnog naziva krenuli su u pozitivnijem, svjetlijem i optimističnijem smjeru, bar što se općenitog ugođaja tiče (premda smatram kako su oni jedan od uživo najpoztivnijih bendova uživo, jer energija koju prenose na publiku je ništa drugo već čista sreća i ljubav prema onome što rade, bilo da izvode „Replicu“ ili završnu „Vodku“).

Album otvara „Only The Broken Hearts“ koja slavi slomljena srca prepoznatljivom melodijom i pozitivnim feelingom. Prva dva Rammsteinovska (!!) riffa na početku „Shitload Of Money“ pretvaraju se u čisti rock’n'roll s direktnim rock’n'roll stavom i porukom koju ova pjesma donosi. Zanimljive vokalne varijacije i prepoznatljiva solaža. Klavirski intro na „Losing My Insanity“ činio bi izvrsnu samostalnu instrumentalnu stvar, no prekidaju ga distorzne gitare. Ova je pjesma zapravo na neki način sinteza svih dosadašnjih albuma jer je dinamična i catchy kao „Ecliptica“ i „Silence“  s ugođajem „Unie“. „Somewhere Close To You“ čisti je produkt produktivnog Sonatinog hrabrog i samouvjerenog eksperimentiranja tako da su uz žestoke strofe u blagom kontrastu s melankoličnim ugođajem refrena, definitivno je jedna od glavnih aduta albuma sa snažnim i upečatljivim stihovima. „Alone in Heaven“ pjesma je iz koje dolazi naslovni stih, „Stones Grow Her Name“, zapravo je kulminacija ove blago rockerske/blago power metal pjesme. „The Day“ jedna je od melankoličnih dok „Cinderblox“ donosi nešto potpuno novo. Tu ima svega, doslovno svega. Gitara, violina, Sonate, vokalnog eksperimentiranja, ovo defitivno još od njih nismo čuli. Drugačije i pun pogodak. Najkraćoj i najsporijoj, „Don’t Be Mean“ Tony je posvetio jako puno pažnje pri izvedbi jer direktno prenosi osjećaje koji se upotpunjuju tugaljivom violinom. Violina se pojavljuje i u „Wildfire part II – On The Mountain“ dok bubnjevi najavljuju nešto veliko – epični završetak ovog odličnog albuma s „Wildfire part III – Town Population 0“ u kojoj još jednom potvrđuju kako se vole i znaju igrati s različitim zvukovima i kvalitetno kontrastirati blago i žestoko jer ovo je najkompleksnija stvar cijelog albuma.

Na prepoznatljive stihove, gitarske i klavijaturističke solaže uspjeli su nadograditi nešto novo i posebno, no uspjeli su ostati svoji, jer ovaj je album Sonata Arctica u najboljem svjetlu i najboljoj formi. Obavezno poslušati!

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)