Reprise Records, 2012.

8/10

Treći studijski album poznatog kompozitora, pjevača, tekstopisca, multiinstrumentalista, producenta, pjesnika i političkog aktivista Serja Tankiana napokon je ugledao svjetlo dana pod nazivom „Harakiri“. Kod kretanja u solističke vode nitko nije niti sumnjao u njegov uspjeh kojeg su već dokazali albumi „Elect The Dead“ i „Imperfect Harmonies“. „Harakiri“ je prvi u nizu od četiri albuma te nakon njega, već najavljeni, uskoro izlaze i „Orca“, „Jazz-Iz-Christ“ i „Fuckotronic“.
Album kao i svi dosadašnji nosi snažnu poruku upakiranu u jedanaest pjesama od kojih svaka donosi nešto posebno i podsjeća na njegove dane u SOAD-u, no pjesme su ipak općenito malo blaže, ali samo u instrumentalnom smislu. U sadržajnom, tekstualnom, smislu album je prilično kompleksan te su tragične poruke jasno sakrivene unutar stihova dok doživljaj povećava specifičan Serjev vokal koji je uz standardnu instrumentalnu postavu dodatno vođen i orijentalnim zvucima, kao u pjesmi „Ching Chime“ u kojoj je najupečatljivija igra riječima u refrenu. Prvi single „Harakiri“ sjeda prilično lagano, u njoj melodija vodi i priča priču. Pjesma koja definitivno tjera da u zastanemo u svakodnevnom kaosu i razmislimo o stvarima koje se trenutno događaju u svijetu jest „Occupied Tears“. Slična joj je i „Deafening Silence“ koju je Serj usporio i u nju ubacio malo elektronike koja se izvrsno uklapa u spor tempo. Ista se stvar nastavlja i u „Forget Me Knot“ u kojoj umjesto elektronike važnu ulogu ima klavir no žestina se ubrzo vraća u refrenu. Tragikomična je „Reality TV“ u kojoj iz naslova možete pretpostaviti o čemu je riječ, pjesnik je ovdje bio prilično direktan. Posljednje dvije pjesme zatvaraju ovaj album u punk a-like stilu, brzo i snažno.
Od „Cornucopie“ do „Weave On“ Serj je Tankian još jednom ukazao na svjetske probleme i naveo sve slušatelje na razmišljanje o istima. Način na koji je to napravio veoma je zanimljiv pa zato svakako poslušajte ovaj album.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)