Datum izlaska: 18. 4. 2011.

Produkcija: Peter Tägtgren, Septic Flesh

Žanr: symphonic death metal

Label: Season Of Mist

Ocjena:  5+

Ovo je najkvalitetniji album ekstremnog metal žanra ove godine! Mislim da nitko tko je upoznat s radom ovog izvrsnog grčkog benda i tog metal podžanra neće pomisliti da pretjerujem jer osim izvrsnom produkcijom za koju je zaslužan mastermind Hypocrisy-a i Paina, Peter Tägtgren, album se može pohvaliti i izuzetno kvalitetnom suradnjom s Praškom filharmonijom. Septic Flesh izdali su album koji će sigurno postati njihov antologijski. Sve dionice orkestra osmislio je i skladao gitarist i semplerist Christos Antoniou i posao obavio vrlo uspješno jer će nadam se kao i na mene, i na ostatak fanova ovakvog glazbenog žanra ostaviti najbolji dojam upravo ta skladateljska komponenta.  Već je prva pjesma „The Vampyre From Nazareth“ vrlo raznovrsna u svojoj strukturi s fenomenalnim uvodom a capella dječačkog zborskog soprana i violina koje su dale odličan efekt napetosti pjesmi. Zatim  počinje bendova ultrabrutalna death metal performansa, kojom dominira vrlo uvjerljiv death vokal Spiros “Seth” Antoniou-a. Sam kraj pjesme je pomalo neočekivan jer se tempo veoma usporava i kraj ima prizvuk s dozom psihodelije i ambijentalne glazbe. Nevjerojatno odlično skladana pjesma već na samom početku, koja nagoviješta da ostatak albuma neće prema kvaliteti nimalo zaostajati. U drugoj pjesmi, „A Great Mass Of Death“ svoju kvalitetu opet potvrđuje orkestralna izvedba, u kombinaciji s brzinom bubnjeva i promjenama tempa,  a ono što je najbolje je izvrsno preklapanje muških clean vokala Sotirisa Vayenasa sa prekrasnim ženskim clean vokalima. „Pyramid God“ je jedna od najnetipičnijih death metal pjesama na albumu, jer naravno osim odličnog growla nema tolike dominacije duple bas pedale niti velikih ritmičkih prijelaza kako to obično biva u deathu, nego joj je stuktura, rekla bih symphonic/gothic metal i malo me podsjetila na izričaj bendova kao to su Paradise Lost ili pak My Dying Bride. Kraj je nešto napetijeg i mračnijeg karaktera i bubnjevi na njemu više dolaze do izražaja, kao i dupla bas pedala. Još jedna vrlo raznovrsna i prekrasno skladana pjesma koju apsolutno preporučam da poslušate. „Five Pointed Star“ također je vrlo nepredvidljiva. Na početku imate tipičan melodic/symphonic death metal, da bi se negdje na sredini pjesme više prepustilo orkestru da dođe do izražaja, a kraj je posebno zanimljiv jer se u brzom tempu s isprekidanim ritmovima bubnjeva vrlo fino miješaju dionice violina. Peta po redu „Oceans Of Grey“ meni je osobno najdraža i najzanimljivija na albumu. Počinje orkestralnim uvodom i nastavlja s mračnom death metal strukturom koja sadrži dozu sumornosti. Tom osjećaju pridonose i sjajni tekstovi. U sredini do izražaja dolazi solo sopranska dionica, vokalno nešto najljepše i najzahtjevnije što sam čula na ovom albumu. Dakle, radi se o lirskom koloraturnom sopranu koji zahvaća izuzetno visoki registar te ga i pokazuje u ovoj pjesmi. Voljela bih da su pjevačicu malo više pustili da dođe do izražaja i dali joj duže solo dionice pa bi to bila s moje strane jedina zamjerka  pjesmi. Uglavnom fantastičan kontrast death vokala i opernih ženskih vokala najveća je vrijednost ove pjesme. U „The Undead Keep Dreaming“ strašno varira tempo i bubnjevi zajedno s orkestracijom posebno su došli do izražaja. Na death growl opet nemam nikakvih prigovora, vrlo čvrsto, jasno, što čovjek inače ne bi pomislio kad se radi o takvom načinu vokalne izvedbe. U svojoj clean solo vokalnoj dionici svoju vrlo neobičnu boju glasa u najboljem je svjetlu predstavio gitarist Sotiris Vayenas, čiji vokal definitivno može po ljepoti i neobičnosti muške boje glasa, izvoditi žanrove kao što su gothic rock, industrial i doom metal s dozom psihodelije. Vrlo lijep glas i preporučam da na njega obratite posebnu pozornost dok slušate album jer pretpostavljam da će vam se jako svidjeti. U „Rising“ isprepliću se clean i growl muški vokali, pjesma je po trajanju najkraća na albumu, ali to nipošto ne znači da je njezina vrijednost umanjena zbog toga, a tempo od vrlo brzog se na dijelovima gdje se da tako kažem, dva fenomenalna muška vokala bore za prevlast malo umiruje i usporava. U „Apocalypse“  odmah vas na samom početku pogađa ravno u facu dupla bas pedala izvrsno uigranog Fotisa Benarda, a onda se sve zaustavlja i daje se mjesta za dječački sopran. Prekrasan kontrast, nemam riječi. Zatim opet nastupa  vrlo usklađeno nadopunjavanje žestine benda i raskoši orkestralne izvedbe. Struktura pjesme je sve apokaliptičnija prema kraju, kako joj i samo ime govori, a najdojmljiviji je dio kad Spiros i Sotiris paralelno pjevaju svoje dionice, jedan growl, drugi clean. Predzadnja „Mad Architect“ ima fantastičan, vrlo napet disonantan početak orkestra i dalje se nastavlja vrlo žestok zvuk benda i agresivni duboki vokali. Ima tu i klavira u pozadini, a gudači su posebno zanimljivi čija izvedba vrlo skladno prati žestinu pjesme. Ova će se pjesma zasigurno svidjeti onima koji vole ekstremni metal u njegovom najžešćem smislu, zato fanovi Dimmu Borgira, Tiamata ili Cradle Of Filtha, navalite, ovo je prava pjesma za vas. I dolazi nam šećer na kraju, „Therianthropy“ po meni nakon „Oceans Of Grey“  najreprezentativnija pjesma na albumu. Obiluje death growlovima, istinskom death metal dominacijom duplog basa, ali naravno s vrlo promjenjivim tempom, no na moje veliko oduševljenje, Sotirisov prekrasan vokal zasjao je u punom sjaju. Popraćen prekrasnom orkestracijom pred čijom izvedbom čovjeku dođe da se nakloni, svojom jedinstvenom bojom obogaćuje  cjelovit dojam pjesme. Bez puno filozofije kao zaključak mogu reći da me ovaj album oborio s nogu i da ga apsolutno uvrštavam među top 5 meni najdražih ekstremnih metal izdanja. Što više slušam album to si više potvrđujem svoj izbor.  Dakle moja poruka slušateljima bi bila, nemojte skidati album, kupite ga, slušajte, uživajte i pođite na putovanje na koje vas vodi ovo ostvarenje koje je doista iznad svih ljudskih osjetila i koje oslikava genijalnost skladanja jednog vrlo sposobnog metal benda.

Popis pjesama:

01. The Vampire From Nazareth
02. A Great Mass Of Death
03. Pyramid God
04. Five-Pointed Star
05. Oceans Of Grey
06. The Undead Keep Dreaming
07. Rising
08. Apocalypse
09. Mad Architect
10. Therianthropy

Recenzija: Buna Bernarda Juretić