85/100

(Nuclear Blast, 2011)

Samael su najavivši izlazak svog novog albuma «Lux Mundi» još prije nekoliko mjeseci naglasili da se radi o albumu koji će označiti novi početak za bend koji je proteklih desetljeća dosegnuo vrhunce svih relevantnih black metal (pod)smjerova. Tijekom 90.-ih Samael su se istakli upravo u borbi da granice black metala pomaknu do neviđenih paralela i njihovu je glazbu karakteritizirala standardno vrhunska estetika uz dodatak elektroničkih elemenata koji su cjelokupnom impresivnom dojmu davali dodatnu dimenziju. U kasnijoj fazi Samael je zaokrenuo u industrial vode. No fanovima ni to nije zasmetalo i Samael nam danas, jači no ikada ranije, predstavlja svoj novi uradak «Lux Mundi» koji će fanovi s početka 90.-ih slaviti kao povratak korijenima i zvuk koji potvrđuje i dokazuje zašto je Samael ono što jest – mjerilo vrijednosti kada dođe do atmosferičnog black metala s istinskom porukom. «Above» i «Passage» albumi su koji atmosferom najviše podsjećaju na ugođaj koji donosi «Lux Mundi» koji je grub i žestok baš onoliko koliko treba biti sa produkcijom koji pjesme spaja u neuništivu cjelinu koja pršti energijom koju predvodi impresivna Vorphova vokalna growl dimenzija. «Lux Mundi» za razliku od svojih spomenutih prethodnika zrači organskom produkcijom i svi instrumenti ravnopravno dolaze do izražaja naglašavajući melodičnu notu predvođenu impresivno snažnim gitarama. Upravo zato 48 minuta koliko traje 12 pjesama na albumu ne ostavljaju dojam super dugog trajanja već okus albuma na kojem se nalaze pamtljive pjesme gotovo neo-klasičnog melodičnog osjećaja koji posebice prevladava u snažnim refrenima. No uz izraženu black/industrial notu pjesme poput «Mother Night» ili «In God We Trust» spuštaju tenzije i naoko smiruju album dajući mu stilsku raznolikost. Za istu je vjerojatno najzaslužniji producent Russ Russell koji je na «Lux Mundi» odradio zastrašujuće dobar posao posebice u nepogrješenoj dozi orkestracije. «Lux Mundi» stoga zaslužuje ponijeti naziv «svjetlo svijeta». I pritom nema zabune, Vorph se nije okrenuo crkvi i vjeri već traženju smisla života izvan okvira predviđenih ponašanja i misli. U tomu vjerojatno leži i tajna pjesme «Antigod» u kojoj Vorph kaže: «I’m the antidote to the syndrome of god». Pa iako «Lux Mundi» nije potpuni povratak na stare staze definitivno je ono što njegovi protagonisti žele da bude, njihov novi početak. Jer u dovoljnoj mjeri donosi primisli na Samaelovu eru iz zlatnih 90.-ih (tako pjesme «The Shadow of the Sword» ili «The Truth is Marching On» korijene vuku u albumima «Reign of Ligh» i «Passage» u kombinaciji sa modernim senzibilitetom u kojem klavijature i elementi elektronike igraju samo sporednu ulogu što mu daje, za Samael, potpuno novu atmosferu.

Željeli to priznai ili ne, «Lux Mundi» prvi je dostojni nasljednik albuma «Passage» i album koji će Samael vratiti na sam vrh black metala. Jedina zamjerka mu je statičnost Vorphovog glasa koji zahvaljujući svojoj specifičnoj boji i tonu zasigurno može biti razvedeniji i koloričniji.

Osvrt “pjesma po pjesma” pročitajte OVDJE.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)