90/100

Nuclear Blast, 2012.

Veliki talijanski skladatelj i gitarist Luca Turilli narodu i svijetu predstavlja novi uradak svog savršenog uma, album nazvan „Ascending To Infinity“ na kojem je vokalni primat preuzeo fantastični Alessandro Conti čiji se izražajni i kolorični glas fenomenalno uklapa u simfonično-power priču jednog od najutjecajnijih bendova ovog žanra.
Vrlo je bitno odmah na početku naglasiti i to da je „Ascending To Infinity“ do srži istinski i pravi Rhapsody album, gotovo stvarniji i od samog Rhapsodyja. Mnoštvo orkestracija i istinskih opernih rješenja u izazvnom spoju sa žestokim gitarama i snažnim i stabilnim Contijevim glasom čiji je raspon impresivan u spoju sa zborksim dionicama osnovno je obilježje albuma, a svi navedeni elementi kristalno jasno do punog izražaja dolaze u vrlo „prozračnoj“ skladbi „Exalibur“.
„Ascending To Infinity“ je album kojeg otvara orkestralna tema i naracija očito inspirirana kvantnom teorijom budući da skladba nosim naziv „Quantum X“ dok ga nastavlja neo-barokni gitaristički izražaj Alexa Holzwartha u  nalsovnoj „Ascending To Infinity“ kao i fascinantne klavijaturističke solo dionice koje album čine nevjerojatno simfoničnim dok se istovremeno zahvaljujući nevjerojatnom Contijevom glasu pjesme trenutno uvlače u uho i pod kožu. Iako je zadatak za mikrofonom zamijeniti Fabia doista bio težak čini se da Conti nije imao ama baš nikakvih problema jer njegovo glasovno gimnasticiranje i vibra opernog metala toliko su bliske Fabijevoj ekspresiji da je nemoguće dobiti dojam da se radi o nekom drugom bendu osim o Rhapsodyju.
„Ascending To Infinity“ je album koji osim vokalni, donosi još jedan zaokret. Naime, tematski se dogodila promjena pa se album više konceptualno ne veže uz neku epsku priču koja čini cjelinu kad se sumiraju pjesme na albumu već album dodiruje neke druge, ovaj put konceptualno nepovezane legende, poput legendarnog ekskalibura, Atlantide ili biblijske teme Mihaela, arkanđela i Lucifera no i glazbeno je izvanredno Turillijevo umijeće dobilo progresivniji dodir  u odnosu na ranije uratke.
Turilli je, u to nema nikakve sumnje, čarobnjak kada je riječ o skladanju, čovjek s nevjerojatnim osjećajem za ritam, harmoniju, dramatičnost i prije svega osjećaj. Dokazuje to već spomenuta naslovna pjesma sa svojom glazbenom slojevitošću i klasičnom instrumentacijom te strukturom koja će zadovoljiti i najzhtjevnije tim više što Conti vokalno doista može doseći nebesa. Dokazuje to posebice u „Tormentno E Passione“ koju otvara piano, a nastavlja kombinacija dvaju opernih glasova koji bi ovu skladbu mogli postaviti i na daske milanske Scale. S druge strane, „Dante’s Inferno“ ne samo da je inspirirana velikim Alighierijevim renesansnim djelom već i glazbeno donosi okus renesanse  upotpunjen nevjerojatnim Turillijevim  solažama  te čini Rhapsody u ovom trenu najklasičnijim bendom u metal zajednici.
S obzirom na navedeno, silu orkestracija i opernih rješenja, postaje jasno da Rhapsody zapravo i nije metal bend. Da, Turilli je odsvirao dovoljno riffova i solaža koje pobijaju moju tvrdnju no Rhapsody je, što treba shvatiti kao kompliment, mnogo više od jednostavnog metal benda. A Turilli je prije svega skladatelj, tek potom gitarist pa vjerojatno stoga svaki instrument izražava cijeli set osjećaja. Na tom nivou „Ascending To Infinity“ je remek djelo. Pjesme koje nosi su veličanstvene i ekstravagandne, suvremene i arhaične, klasične i metal. Promatrati „Ascending To Infintiy“ samo kao metal album bio bi pogled kroz krivi objektiv.  On je nešto mnogo veće i ambicioznije i jedini mu je nedostatak što je u težnji da dosegne nešto nebesko i izvandredno na momente podbacio na emotivnom polju budući da će se određeni broj slušatelja osjećati umornim nakon zaključne 16-minutne sage o Mihaelu, arkanđelu i Luciferu glavom i bradom. Unatoč tomu, novo djelo Luce Turillija jedno je od najcjelovitijih i najpotpunijih glazbenih izdanja ove godine i album na koji svakako treba obratiti mnogo pažnje.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)