Datum izlaska:  28.6. 2011.

Produkcija: Kelly Gray

Label: Roadrunner/ Loud & Proud Records

Žanr: progressive rock

Ocjena: 2

Ah, osjećaj kad bend na kojem ste odrastali i koji je svojim pjesmama kritički pristupao društvu i svijetu u kakvom nažalost živite napravi ovakav album, onda jednostavno ne znate što da mislite. Novi Queensryche, iako se bend još uvijek dakako svrstava u progressive metal nije niti blizu dotičnom žanru. „Dedicated To Chaos“ vjerno slijedi formulu katastrofalnog mu prethodnika „American Soldier“, a ta bi bila otprilike „ne da nam se svirati, idemo se igrati starih rokera“. Ne znam čini li se to samo meni, ali bend je totalno odmaknuo od žanra koji svira. Ovo zvuči kao nekakav hibrid alternative rocka s prizvukom grungea, psihodelije, post-punka, a na užas mnogih vuče i na indie rock na nekim mjestima. Inače to ne bi bilo loše da se radi o nekom od bendova mlađih generacija koji su zarazili svijet (protumačite to pozitivno ili negativno kako želite) post-punk revival ili nešto slično pjesmicama tipa Arctic Monkeys ili Franz Ferdinand, ali kod pionira američkog progressive-a to zvuči kao da ne znaju više što bi sami sa sobom. „Get Started“ ili „Hot Spot Junkie“  kad sam prvi put čula mislila sam da se uopće ne radi o Queensryche-u, da je to neka greška, da to nije taj bend. Album sadrži 16 pjesama pa čovjek kad se sjeti fenomenalnih pjesama iz davnih vremena poput „Speak“,  „Mission“, „Anybody Listening“, „Jet City Woman“ itd. pomisli, super sigurno su si dali oduška i napravili nešto podjednako strastveno. No nažalost dobivamo hrpetinu jednostavnih laganih indie rock rifčića koji na mnogo mjesta jako živciraju, a lošem dojmu pridonose i katastrofalno nekvalitetni klišeizirani tekstovi. Primjerice to je slučaj s „Got It Bad“ koju ne znam niti u koji bi žanr svrstala, sve samo ne u progressive metal, a u njoj Geoff Tate više recitira nego što pjeva. Na svu sreću naspram ovih par pjesama koje sam čula na početku jedino u „Around The World“ Tateov glas dolazi dosta do izražaja iako čovjek ne pjeva niti približno strastveno i moćno kao na albumima tipa „Empire“ ili „Operation Mindcrime“ koji su klasici s najboljim pjesmama u karijeri benda, ali neću sad nabrajati. Pjesma „Retail Therapy“ ima dosta jak grunge prizvuk barem na početku i barem je distorziranija i žešća u odnosu na neke indie-garage hibride prije. U „At The Edge“ hvala Bogu Tateov glas konačno izlazi van, ali sama se pjesma ne može nešto pretjerano pohvaliti niti čvrstoćom rifova, iako su bolji nego prije niti nešto presjajnim solažama. A tek „Broken“… To neću niti previše komentirati samo ću reći zaboga, što ova pjesma radi na albumu. Takvu jednoličnost nisam već dugo doživjela. Nepotrebna melankolija dolazi i do izražaja u baladnom pjesmuljku „Hard Times“ koji bez problema možete pustiti klincu prije spavanja.  U „Drive“ potrebno je nekih dvije minute da dođemo do atraktivnijih rifova. No, ajde u njoj, kao i u sljedećoj „I Believe“ dolazi do izražaja progressive rock utjecaj. Zato „LuvnU“ osim izuzetno glupih lyricsa sadrži nekakav David Bowie / U2 prizvuk s par post-punk rifova pa je to može se reći dobra stavka.  „Wot We Do“ ne znam kome bi se mogla pripisati, samo ne dotičnim progresivcima. Ima tu utjecaja soula, jazza i ne znam što su iskreno time htjeli postići, a o lyricsima koji su suhoparni da poželite sto puta ugasiti player dok ih slušate da i ne govorim. Kako se album primiče kraju imamo osjećaj da ni sam bend ne zna kojem žanru pripadaju. „I Take You“ samo na jedan tren budi tračak nade da će se raditi o starom Queensryche zvuku, zbog žestokog početnog rifa, ali sve kvari tempo pjesme koji je toliko otegnut da umrete od dosade dok ga slušate. Žalosno u što se ovaj bend pretvorio. Jedine svijetle točke albuma su upravo dvije posljednje pjesme, psihodelične i pomalo grunge na nekim mjestima „Lie“ i totalno psihodelične očito Pink Floydom inspirirane „Big Noize“.  Dakle, kao zaključak može se reći da je svaka pjesma skladana u drugom žanru, a cjelokupni dojam albuma je užasno razočaravajuće i dosadno ostvarenje. Katkad imate osjećaj da slušate pjesme inspirirane glazbom Sonic Youtha ili Davida Bowieja, pa onda malo U2-a, pa naposlijetku malo novijih inde rock/post-punk bendova, što britanskih, što američkih neću ih sad spominjati  od kojih većina kopiraju jedni druge i imaju uhu brzoprolazne pjesmice, barem meni. Neke od pjesama objektivno gledano nisu loše, naročito one ritmički efektnije, a osjetit ćete koje su to ako se odvažite slušati ovaj album, samo ih se ne može probaviti ako znamo o kakvom se bendu radi. Niti jedna od pjesama nema onu snagu niti stvara tekstovima (a tekstovi su totalna katastrofa na ovom albumu) pjesničku sliku kao što je to bilo recimo na „Empire“ ili „Operation Mindcrime“. Niti jedne pjesme s ovog albuma nećete se rado sjećati niti ju pjevati uz CD player kad ju čujete, barem ja nisam kao ni neki drugi s kojima sam razgovarala o albumu jer su jednostavno prenetipične i potpuno neatraktivne za ovaj bend.  Žao mi je što je meni inače drag bend snimio ovako, nipošto u pozitivnom kontekstu, raznovrstan album koji ostavlja potpuno mlitav dojam.  Mislim da će Queensryche nastaviti živjeti na staroj slavi, a s obzirom da je ovo dvanaesti album u karijeri, možemo očekivati da će nas i dalje nastaviti razočaravati guranjem nosa u žanrove koji im jednostavno ne leže jer ni sami ne znaju kako dalje. Ovaj album se sigurno neće naći u kolekciji starih fanova benda, to mogu sa sigurnošću reći.

Popis pjesama:

1. Get Started
2. Hot Spot Junkie
3. Got It Bad
4. Around The World
5. Higher
6. Retail Therapy
7. At The Edge
8. Broken
9. Hard Times
10. Drive
11. I Believe
12. Luvnu
13. Wot We Do
14. I Take You
15. The Lie
16. Big Noize

Recenzija: Buna Bernarda Juretić