Datum izlaska: 1. 8. 2011.
Izdavač: Metal Blade Records
Žanr: power metal
Ocjena: 4

Grupa Powerwolf u zadnje vrijeme je redoviti gost na mnogim metal festivalima. Ono što publiku posebno privlači, posebno onu mlađu jest njihova specifična pojava (corpsepaint, pomalo vampirski i gothic imidž), a stvar bi bila nekima možda nezanimljiva i predvidljiva da bend svira žanr koji se pripisuje grupama koje njeguju taj imidž. Naime bend svira žestoki, melodiozni power metal sa sympho utjecajima. Još u prilog kvaliteti benda ide i informacija da je njihov pjevač Attila Dorn klasično operno obrazovan pjevač (završio Glazbenu Akademiju u Bukureštu), što se može i osjetiti u odličnoj kontroli daha i vrlo ujednačenim vokalnim fahovima bez nepotrebnog farbanja i loše artikulacije.  Satirični tekstovi o vukodlacima, vampirima i sličnim horror likovima katkad će vam se činiti toliko smiješni i zabavni da će vas baš to privući da ih poslušate. Najzabavniji meni osobno album bio je „Bible Of The Beast“ što se tiče tekstualne tematike. Nakon intra već prva pjesma „Sanctified with Dynamite“ s uvodnim žestokim rifom potpomognutim orguljama glazbeno će vam biti veoma privlačna jer ima tipičnu power metal strukturu što se tiče tempa i rifova, ali vokalno djeluje vrlo ozbiljno i čvrsto. Sljedeća je „We Drink Your Blood“ nešto sporijeg tempa u kojoj je očito poseban naglasak na snažnim vokalima, koji ne zvuče operno, nego „rock’n'roll“, ali na visokom stupnju pjevačke interpretacije koja se ne može pripisati mnogim pjevačima žanra danas.  Oni „ozbiljni“ metalci smijat će se zlobno bendu zbog tekstova, ali ne i zbog glazbe. Ja sam isto mislila da ću u glazbenom smislu naći puno mana albumu kako ga budem preslušavala, ali to je nemoguće jer pjesme iako slijede shemu melodičnosti, jednostavno upijajućih ritmova, malo orkestracije i bogatih vokala, odmah se uvlače u uho. Ima jedna tipična mana koja zvuk čini suhoparnim, ali o tome kasnije. Zatim  nešto brža „Murder At Midnight“ mi nema toliko distorzirane niti pretjerano žestoke rifove kao današnji moderniji power, već ima utjecaj heavy metala 80-ih. To se posebno manifestira u odličnoj solaži pri kraju pjesme.  A Attilin operni izričaj ovdje je zamijenjen nešto hrapavijim rockerskijim pjevanjem, što će posebno privući fanove koji vole osjetiti utjecaj 80-ih, pogotovo u gitarama. Bend zna ubaciti i dijelove koji podsjećaju na crkvene napjeve, korale i to još na latinskom (u odličnoj „All We Need Is Blood“). Nekima koji su otvoreni prema kreativnom izražavanju svakakve vrste, ovo će biti prezabavno, a ostatak pjesme je vrlo žestok što se tiče ritam gitara i bubnjeva  te opet obogaćen orguljama. Dakako ovo su samo glazbena obilježja, da netko ne bi pomislio da se radi o kršćanskom bendu. Jer nije istina, kao što sam rekla, naglasak je na zabavi kroz tekstove i ironiziranje nekih tema. Dakle, ovu pjesmu svakako preporučam i zbog glazbe i zbog teksta koji će vas zabaviti, kao i svi prethodni, na kraju krajeva. Slijedi jedna kraća, isprekidanijeg ritma i također urnebesna „Dead Boys Don’t Cry“. Brze power metal melodije i refren zasigurno će vas natjerat na headbanging. Zbog brzine ritmova i melodičnih vokala preporuka power ljubiteljima.  „Son Of A Wolf“ je meni jedan od apsolutnih favorita na albumu, osim gothic atmosfere, koja se osjeća na cijelom albumu nekako mi je ovdje najprisutnija, što zbog nešto dublje vokalne dijelove prije refrena, što zbog mračnijih rifova. Na početku pa i u središnjoj strukturi pjesme rifovi su vrlo distorzirani u kombinaciji s orkestracijom kao i kod nekih power metal bendova danas koji se vole poigravati s jakim symphonic efektima i zvukovima, ne bi li zvuk bio što popunjeniji i raskošniji (primjer Avantasia). Kako se album primiče kraju, tako imamo sve zanimljivije pjesme s još više gothic atmosfere, dakle „Night Of The Werewolfs“ također spada među najbolje na albumu, ima odličan početak i kraj s prigušenim gitarama i klavijaturskom pozadinom, a ostatak podsjeća na NWOBHM. Dakle, stariji bi fanovi mogli pomisliti da ovo nije loše.  „Phantom Of The Funeral“ spada više u sympho power metal kategoriju i na nekoliko mjesta me podsjetila na Blind Guardian, posebno zbog dramatičnih vokalnih izvedbi. „Die, Die Crucified“ i „Ira Sancti“  su sporijeg tempa i u njima se javlja ono što svakog anti-power metal fana odbija, a to je ponavljanje refrena u nedogled, iako su kod „Ira Sancti“ svijetla točka izvrsno uklopljeni ritmički pasaži, solidna solaža i skandiranje. Na kraju, radi se o bendu koji je pažnju privukao kako zbog teatralnog pristupa tekstovima i izvedbi, tako i zbog same glazbe. Neki će reći „Ma, samo malo nakićeniji Sabaton.“, ali vama se na kraju prepuštaju procjene nedostataka na albumu.   Mnogi će tekstove nazvati nezrelima, čak i glupima, ali to je upravo ono što metalu danas nedostaje, zezancije i ironije. Ono što je inače mana power metala i osiromašuje pjesme mnogih bendova su refreni koji se hrpetinu puta ponavljaju, no to nije slučaj kod svih pjesama na ovom albumu. Poslušajte album  da dobijete uvid u kvalitetu benda jer nastupaju sljedeće godine na Metalfestu u Zadru.

Popis pjesama:

1. Agnus dei (Intro) (0:48)
2. Sanctified with Dynamite (4:24)
3. We Drink Your Blood (3:42)
4. Murder At Midnight (4:45)
5.  All We Need Is Blood (3:35)
6.  Dead Boys Don’t Cry (3:23)
7. Son of a Wolf (3:58)
8.  Night of the Werewolves (4:28)
9. Phantom of the Funeral (3:07)
10.  Die, Die, Crucified (2:58)
11. Ira Sancti (When the Saints Are Going Wild) (6:25)

Recenzija: Buna Bernarda Juretić