75/100

(Nuclear Blast, 2011.)

Nightwish na svom dugo očekivanom i bučno najavljivanom albumu ”Imaginaerum” kojega će popratiti i istoimeni film, osim vječne borbe frontmana Tuomasa Holopainena sa prošlošću, nije ponudio  ništa od senzacionalno najavljivanog novog i nikad prije ostvarenog u svijetu glazbe.
Album kojeg otvara ”zastrašujuća” no u svojoj biti vrlo ugodna i bajkovita ”Taikatalvi” (zimska čarolija) u kojoj glavnu ulogu ima odlični Marco Hietala dio svog očaravajućeg i obećavajućeg uvoda isprepletenog višeglasnim zborskim dionicama gubi već u pjesmi ”Storytime” i to prvenstveno zahvaljujući (da, znam da će se sada na ovo u zrak dići svo raspoloživo oružje Nighwish vojske) glasu Anette Olzon koja u ritam mašinom razvodnjenom aranžmanu zvuči nimalo uvjerljivo piskučući refren : ”I am the voice of Never-Never-Land / The innocence, the dreams of every man / I am the empty crib of Peter Pan  /A silent kite against the blue, blue sky..”. Kao i mnogo puta do sada glavna glava i idejni tvorac najprodavanijeg finskog benda ovdje poseže za zborom i razgranatim aranžmanom ne bi dočarao još jednu impresivnu imaginaciju iz svog bogatog stvaralačkog opusa. Uspješno. Barem do trenutka kada stvar opet malo gubi na snazi a uši para ‘cup-cup-cup-cup’ ritam na koji ću se, očito, morati naviknuti. ”Ghost River”, sljedeća pjesma započinje u stilu nekih od najboljih ostvarenja mega popularnih Finaca no ‘cup-cup-cup’ i u potpunosti ugušena simfonična razgranatost Nightwishevog rukopisa u trenutku kada Anette Olzon preuzima glavnu ulogu trenutak je razočaranja. Stvar ovdje opet spašava Marco Hietala čije dionce su, doduše, prilagođene glasu Anette Olzon, ali su i vrhunci opusa koji stotine tisuća ljudi diljem svijeta toliko vole kod ovog benda i dokaz da je ”stari dobri” Nightwish još uvijek živ. ”Slow Love Slow” započinje nježnim prebiranjem po tipkama Tuomasa Holopainena, ugođaj opet postaje bajkovito filmski, a Anette se u ovoj pjesmi snalazi kao riba u vodi. Minimalistički aranžman pjesme koja ima tendeciju postati jedna od najpopularnijih Nightwishevih laganica očito joj paše i njezin glas konačno adekvatno dolazi do izražaja. Jedna od najboljih na albumu! ”I Want My Tears Back” otvaraju gitarski riffovi i impresivni Hietalin vrisak, a priča se nastavlja u folk prizvuku predvođenom gajdama. Eksperimentalno i pomalo neočekivano od Tuomasa Holopainena. A onda opet slijedi sada već opasno iritantan muk bogatstva aranžmana i ‘cup-cup-cup-cup’ pop ritam dok pjeva Anette Olzon. Marco Hietala opet ulijeće u trenutku kada Nightwish opet treba postati Nightwish pa gajde i gitare dolaze do riječi. ”I Want My Tears Back” do kraja vješto kombinira folk i, hm, pop i pogađa atmosferu kakva je vjerojatno vladala u Tolkienovom umu dok je perom ispisivao hobitske zabave u pubovima i Shireu. ”Scaretale” svojim apokaliptično zastrašujućim uvodom opravdava svoj naslov, pjesma je izrazito simfonična, zborsko višeglasje pridonosi ugođaju, gitare i bubnjevi zvuče snažno i uvjerljivo, ”Scaretale’‘ razvaljuje. Čak ni aranžman nije sveden na minimalističke vrijednosti čistog pop prizvuka da bi se Anette Olzon mogla s njime nositi. No njezino je pjevanje na granici uhu izdržljivih decibela i kao i u ‘‘Storytime” neodoljivo podsjeća na piskutanje. ”Arabesque” opet ponavlja dobro znanu forumulu dramatično-razgranatog aranžmana kakvih Nightwish ima pregršt, tu su i zbor, i simfoničnost i ovo je pjesma koja ima svu snagu odvesti vas na putovanje vlastitim mislima kakvo poželite. ”Turn Loose The Mermaids” još jedna minimalistička laganica. I pjesma koja je odlično sjela Anette Olzon kojoj se ne može poreći ugodno pjevanje kada je riječ o laganicama i pjesmama koje su bliže pop nego metal glazbi. U ”Turn Loose The Mermaids” zvuči gotovo vilinski, a isto ugođaju pridonosi i rast aranžmana koji ne doseže simfonijske vrijednosti, ali čini ovu pjesmu jednom od ponajboljih u cijelom bendovom opusu. ”Rest Calm” donosi prizvuk prave mainstrem rock hitoidne polubalade pa se odjednom prebacuje na čisti metal zvuk prepoznatljivog Nighwish zvuka proparanog gitarskim riffovima i fenomenalnim pjevanjem Marca Hietale na kojeg se jako dobro nadovezuje Anette Olzon. A onda, sada već očekivano, priča tone u smirenu atmosferu minimalističkog aranžmana sve do trenutka kada Anette više  nema što za reći pa opet gitarski riffovi i Hietala preuzimaju glavnu riječ. ”The Crow, The Owl And The Dove” još je jedna od laganica, duet Anette Olzon i Marca Hietale,  jedna je od najboljih pjesama na albumu, pjesma s dušom i osjećajem koju će publika nesumnjivo voljeti. ”Last Ride Of The Day” opet otvara spoj simfonije i metala i onda opet priča staje da bi Anette Olzon dobila glavnu riječ. Ništa novo i spektakularno. ”Song Of Myself” jedno je od epskih djela Tuomasa Holopainena. Da, upravo onakvih na kakve nas je naviknuo. Promjene raspoloženja, tempa, ritma, pjevačkih ekspresija, glasova, sve one divote kakve nas od prvih koraka Nightwisha osvajaju prisutne su u ”Song Of Myself”. A Anette Olzon jako dobro ju je iznijela približivši sav intenzitet unutarnje borbe koja čovjeka prati kroz odrastanje i život. Recitacijska dionica jedno je od najemotivnijih i najsnažnijih momenata cjelokupnom Nightwish opusu što ”Song Of Myself” svakako svrstava u klasike izražaja okarakteriziranog kao simfonični metal. Album zatvara naslovna ”Imaginaerum”, simfonična i epska instrumentalistička vizija svega što su nam Nightwish predstavili na svom novom studijskom albumu. Zaigrana, vrckava, slojevita, turobna, sjetna, duboka, sanjiva. To je pjesma ”Imaginaerum”, a to je i istoimeni album.

Nigthwish su sa dolaskom Anette Olzon u bend otvorili novo poglavlje u svojoj karijeri. Sviđalo se to fanovima i kritici ili ne, glas kojemu više odgovaraju pop pjesme nego šaroliki, razgranati i bogati aranžmani predvodnika pravca simfoničnog metala predvodi pionire ovog zvuka. To možda ne radi uvijek onako kako bi zagriženi fanovi spomenutih aranžmanskih karakteristika poput mene željeli, no s druge strane, možda je i došlo vrijeme da se Nighwish odrekne sirovog metal zvuka i primiri svoje note istovremeno se ne odričući simfonijskog orkestra, zbora, grandioznosti. ”Imaginaerum” možda nije najsimfoničniji i najcjelovitiji album u njihovoj karijeri, nije čak ni suviše inovativan jer većina pjesama zvuči kao nastavak ”The Poet And The Pendulum” sa albuma ”Dark Passion Play” originalno napisane za jedan drugi glas no svakako je bitan iskorak u izražaju i doživljaju benda čija se priča temelji na istoimeno imaginarnom i stvarnom svijetu koji živi u glavi idejnog tvorca benda i jednog od najbitnijih umjetnika mlađe generacije, Tuomasa Holopainena. Nekima će se to možda učiniti velikom prednošću, drugima propustom. No glazba je baš kao i njezin doživljaj individualna. A baš tako je i ‘‘Imaginaerum” individualan i osjećajan. I album koji će opet vojsku Nightwish fanova pozvati na okupljanje. Uskoro.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)