90/100 

(Napalm Records, 2012)

Moonspell je, znaju to svi koji me poznaju, jedan od bendova koje ću u svakom trenu, pa i ako me u gluho doba noći trznete iz sna, svrstati u svoje ”sveto trojstvo” koje je sve češće ”velilka četvorka”. To je, vjerojatno, i razlog tomu što mi je o albumu ”Alpha Noir/Omega White” toliko komplicirano reći nekoliko objektivnih rečenica.

Dok sam, zahvaljujući izdavačkoj kući i samom bendu, ”Alphu Noir’‘ dobila na preslušavanje koja dva mjeseca prije službenog izlaska albuma i prve dojmove iznijela u pre-listening recenziji, ”Omega White” mi je gotovo do dana izlaska ostala ona čežnja koja tako samouvjereno tinja u mislima nikako se materijalizirati u opipljive note koje će se poigrati mislima i osjećajima. A sada kada je ovdje, samostalno i u kombinaciji sa mnogo žešćom i sirovijom ”Alpha Noir”, ova strana Moonspella čini upravo ono zbog čega su mom srcu toliko dragi i posebni.

”Alpha Noir” je, kako joj i samo ime kaže, onaj primarni, mračni, sirovi i žestoki Moonspell. Onaj Moonspell koji zahvaljujući sirovim melodijama osvaja i one naoko najotpornije na navalu osjećaja, koji u usamljenim noćima srce pretvara u hrpu pepela, koji svojom žestinom para vene i struji od srca do mozga pa u suprotnom smjeru. Na granici nevjerojatnoga je ono što Moonspell zahvaljujući ne samo izuzetnom sviračkom umijeću već i naprosto fantastičnom i izražajnom glasu jednog i neponovljivog Fernanda Ribeira čija karizma isijava i iz samo audio ekspresija postiže svojim bogatim, dubokim, slojevitim, razgranatim no prvensveno primarno sirovim zvukom. ”Alpha Noir” u svakom će vas pogledu ogoliti do kosti i vašu krv i meso ponuditi gladnim vranama No Ribeiro i ekipa to će učiniti potpuno bezbolno jer nakon razotkrivanja svih emotivnih dilema i previranja slijedi onaj umirujući, nježniji dio upakiran pod nazivom ”Omega White”. Ovaj drugi dio jednog od najsnažnijih izdanja godine kada je riječ o gothicu i metalu te kombinaciji istoga otvara pjesma ”Whiteomega”, zvučno mnogo smirenija od svega prezentiranog na ”Alpha Noir” i izražajnog, smirenog i čistog glasa fenomenalnog Ribeira kojega u stopu svojom dubokom uvjerljivošću prate gitare. Slijedi je ”White Skies”, pjesma koja je imala čast predstaviti ovo dvostruko izdanje. I pjesma koja ocrtava sve ono što pojam Gothic Rocka danas je…. duboki glas, melodična glazba, stihovi koji osvajaju svojom tamom, odlični ženski pozadinski glas. ”White Skies” jedna je od onih koje se ne bi posramili ni storitelji Gothic Rocka Fields Of The Nephilim ili The Sisters Of Mercy.

”Fireseason” koja slijedi možda je najočitija poveznica Moonspella danas sa Moonspellom iz ”The Butterfly Effect” ere. Smirena, zvukom više orijentirana radijskim postajama u frekventno vrijeme kada se vučemo sa svojih radnih mjesta/fakulteta/škola kućama promatrajući sva ona blijeda i beziražajna lica oko sebe.

”New Tears Eve” osvaja opet pomno usklađenim, emotivno izražajnim Ribeirovim glasom u kombinaciji sa ponešto manje rock, više ”The Butterfly Effect” prizvukom u kojem prednjače klavijature Pedra Paixaoa.

”Herodisiac’‘ karakterizira pomalo, za Moonspell već karakteristični, psihodelični intro koji izrasta u zvuk na razmeđu gothic rocka i gothic metala, Paixao opet ima značajnu ulogu, a okosnica pjesme je izražajno pjevanje glavnog aktera ovog albuma upotpunjeno pomalo dramatičnim žensko-muškim pozadinskim glasovim koji stvaraju posebni osjećaj dramatčnosti.

”Incantatrix” dodatno produbljuje dramatičnost, gitare preuzimaju glavnu riječ, Ribeirov glas u istom je tonalitetu kao i na prethodnoj pjesmi dok skladba izrasta u još jednu gothic rock/metal uzdanicu naših dana koja uvažava tradiciju iz koje izrasta unoseći dah novog doba.

”Sacrificial” u nešto mračnijem vokalnom izražaju nastavlja prethodnu stvarajući poveznicu sa Moonspellom kojega poznajemo sa proslavljenih albuma ”Wolfheart” ili ”Irrelligious”, a glavni adut opet joj je taj zavodljivi glas Fernanda Ribeira koji se u dijeliću sekunde transformira iz dubokog i čistog do prigušenog, a melodičnog growla.

”A Greater Darkness” zatvara ”Omegu White” u čistom Gothic Rock izričaju u kojemu glavnu riječ vode klavijature i glas dok će uhu posebno goditi gudačka previranja koja na momente u potpunosti odvlače pažnju.

”Alpha Noir/Omega White” doista je album koji na jednom mjestu, i na dva diska, skuplja sve ono što je Moonspell bio i što je. Malo je bendova koji na ovako jednostavan i pitki način svojim poklonicima ulaze pod kožu sa čistim osjećajima, iskrenim stihovima ogoljene duše i glazbom koja izlazi iz srca kao i svime onime što već poznaju sa ranijih studijskih uradaka no istovremeno na vrlo svjež i jedinstven način. Gotovo neponovljivo. Mračni, surovi, turobni, gnjevni, no i krajnje optimistični i pozitivni. Takvi su Moonspell na svom najnovijem, netom objavljenom, studijskom uratku. Nakon svega, da upravo sada, u ovom trenu, odluče staviti točku na i svoje glazbene priče, iako ne sumnjam da im predstoji još mnogo toga i da su daleko od svoje zadnje riječi, i oni bi, baš kao i svi oni koji ih štuju mogli biti ponosni na glazbenu ostavštinu danas sigurno jednog od najprepoznatljivijih glazbenih izvoznih proizvoda Portugala. Moonspell su danas ono što mnogim mlađim snagama nedostaje – jamstvo dobre glazbe i iskrenih osjećaja. Jedini nedostatak ovog odlično izbalanisranog i producentski upakiranog albuma možda je suviše ujednačena vokalna komponenta. Znajući glasovni raspon i mogućnosti Fernanda Ribeira vjerujem da je njegov sjaj na albumu mogao biti u potpunosti zasljepljujuć. No, to nimalo ne umanjuje svu raskoš i dubinu izdanja koje je ne samo jedno od najboljih ove godine nego možda i ovog desetljeća.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)