Datum izlaska:  1. 11. 2011.

Produkcija: Johnny K, Dave Mustaine

Izdavač: Roadrunner

Žanr: heavy metal, thrash metal

Ocjena: 3/4

Megadeth nam se nakon dvije godine na scenu vraćaju s dugoočekivanjim, trinaestim po redu albumom   TH1RT3EN. Osjeća se na njemu prava profesionalnost, usklađenost instrumentalne izvedbe i vrhunska produkcija. Ovaj vrlo raznovrstan, kao stilski, tako i tekstualno ima i puno pozitivnih i negativnih strana, što je sasvim opravdano čak i za nekog s dugogodišnjim iskustvom kakvo bend ima. Ove negativne nisu nužno uvijek negativne u smislu stila pisanja i komponiranja pjesme, nego toga kako djeluju na slušatelja. Prvu pjesmu „Sudden Death“ koja zbilja ima dosta catchy refren zasjenjuju predugačke solaže na početku i pri kraju pjesme, i to je ono što će većina publike nazvati totalnim nadmetanjem s hrpetinom solaža između dvojice uvijek briljantnih gitarista, Brodericka i Mustainea.  „Public Enemy No. 1“ je izvrsna, vrlo pjevna i tipična thrasherska Megadeth stvar, s kvalitetnim i dobro usklađenim izmjenama solaža, bez nepotrebne želje za dominacijom, nadvladavanjem i želje za dokazivanjem. Vrlo pamtljiv refren i tekst pjesme je općenito zanimljiv (o Al Capone-u). Definitivno jedna od najboljih stvari na albumu.  „Whose Life (Is it Anyways?)“ na početku zvuči kao neka kombinacija thrasha, hard core punka i alternative rocka (izvrsna za neke koji vole malo „laganije“ i brže stvari s manje distorzije, a više lakoprolaznih refrena i rifova, no ne baš i za stare fanove). To je pjesma koja me se svakako najmanje dojmila, a mislim da neće pretjerano, osim zbog brzine i odličnih solaža na kraju, niti druge ostaviti bez daha. Iako je, što se ne može poreći, refren vrlo jak adut pjesme kao i uvjerljiv i bijesan Mustaineov vokal.  Sljedeća „We The People“ me podsjeća na fazu Megadetha u vrijeme albuma „The Worlds Need A Hero“. Beskompromisna, s dobrim tekstom (za razliku od prethodne pjesme), sporijeg tempa, isprekidanih rifova i više hard rock orijentirana. Opet nešto neočekivano i netipično za tehnički thrash zvuk Megadetha, ali vrlo kvalitetno. „Guns, Drugs & Money“ već vidim kako raspamećuje rulju za vrijeme igranja biljara i nekom rock ili bajkerskom klubu.  Strukturno je vrlo  slična svojoj prethodnici, a „highlight“ trenutak je Mustaineovo nasnimavanje vokala u tercama. Iako vrlo čvrstih heavy rifova, djeluje jednolično i površno zbog refrena i jednodimenzionalnog Mustaineovog ponavljanja „Guuuuuuuuns, Druuuuuuuuuuuuugs’n’ Moneeeeeyyyy“ što vam nakon nekog vremena postane zamorno. Ali bez obzira na to, radi se o vrlo atraktivnoj pjesmi. Vrlo brza s dominirajućom brzinom bubnjeva briljantnog Shawna Dovera,  „Never Dead“ najpozitivnija je slika onog što fanovi očekuju od Megadetha. U refrenu se smiruje i do izražaja više dolaze vokali, koji zvuče vrlo strastveno otpjevano i zbog svih nabrojanih kvaliteta, ovu ćete pjesmu slušati u jednom dahu i odmah će vam se uvući u uho, a naročito onima koji vole kontraste između breakova i refrena.“ New World Order“ služi za smirivanje euforije koju je stvorila instrumentalna finoća i žestina ritam gitara u „Never Dead“, dakle, ona ima sve to, samo u umanjenom mjerilu i puno je sporijeg tempa sa skandirajućim backup vokalima iza ironičnog Mustaineovog vokalnog interpretiranja teksta, a na kraju slijedi ubrzavanje tempa, iznenadna poliritmičnost, kombinirana s tehnički preciznim solo dionicama koje su za svaku pohvalu. Sljedeća „Fast Lane“ vrlo atraktivno tehnički preciznog uvoda s čvrstim, isprekidanim rifovima koji dominiraju uz bas pedalu cijelom strukturom pjesme i predstavljaju retrospekciju old-school thrasha u modernom dobu. Pjesma koja uz „Never Dead“ jednostavno oduševljava ritmičkim promjenama, old-school rifanjem bez nadmetanja tko će odsvirati bolju i bržu solažu. Čisto uživanje u glazbi! No Megadeth to naravno nadoknađuju, iako kvalitetno u sljedećoj „Black Swan“ (inače bila na pre-order izdanju United Abominations-a) koja ima ultrabrze solaže na početku i na kraju, iako ni sama struktura niti refren nisu za „rezat žile“. „Wrecker“ je iako zanimljivog teksta (joj, te žene, uf!), melodijom, rifovima, ali i samom strukturom dosta brzoprolazna i počinje mi se činiti kao da Megadeth-u kopni snaga kako se album bliži kraju. Ali to se popravlja sa pomalo misteriozno nepredvidivom „Millenium of the Blind“  koja se može pohvaliti poluakustičnim dijelovima, koje nakon nekog vremena nadjačaju isprekidani rifovi, slijedeći pripovjedački zlokobni vokal. Još jedna poslastica, koja počinje s duhovitim i sexy ženskim smijuljenjem  (iako ne znam čemu je to bilo potrebno)je „Deadly Nightshade“. Duhovit tekst (kako kome, i pomalo nezreo), iako je sam refren dosta bezličan i fali mu snage u odnosu na tehnički precizne solaže i žestoke thrash rifove s prizvukom heavy-a 80-ih.  I tako nejverojatno brzo (jer vrijeme brzo proleti uz dobar album) glazbena thrash (ali nimalo žanrovski ograničavajuća) avantura završava s posljednjom „13“ koja u usporedbi s nekim od već nabrojanih najboljih pjesama djeluje vrlo otegnuto, osim ako zanemarimo predivan akustični uvod kao i kasnije dijelove, koji najavljuje čitav daljnji razvoj, do kraja, gdje se otegnutost rifova neutralizira promjenama ritma, jačom distorzijom i finoćom solaža. I još jedna svijetla točka je Mustaineov vokal koji se u ovoj pjesmi, iako ona u početku djeluje otegnuto, djeluje čvršće nego na većini pjesama na albumu. Sve u svemu, Megadeth su napravili ovim albumom izvrstan posao i definitivno potvrđuju svoju veličinu na sceni i ono što su i sami jednom izjavili, da „nisu za staro željezo“. U odnosu na prethodni „Endgame“ ovaj album mi ima, rekla bih, puno jače pjesme. Dosta je raznovrstan tehnički i strukturno jer, napokon, iako katkad imamo dojam da se natječu, stvorili su ga vrhunski glazbenici. Nakon Boogaloo-a prije skoro godinu i pol i megaspektakla u Areni sa Slayerom prije sedam mjeseci, možemo se samo nadati da ćemo im ponovo postati destinacija na nekoj od predstojećih turneja.

POPIS PJESAMA:

1.            “Sudden Death”
2.            “Public Enemy No. 1″
3.            “Whose Life (Is It Anyways?)”
4.            “We the People”
5.            “Guns, Drugs, & Money”
6.            “Never Dead”
7.            “New World Order”
8.            “Fast Lane”
9.            “Black Swan”
10.          “Wrecker”
11.          “Millennium of the Blind”
12.          “Deadly Nightshade”
13.          “13″

Recenzija: Buna Bernarda Juretić