70/100

(Roadrunner Records, 2011.)

Dva velika izdanja u jednom danu, sa dva kontinenta. Reklo bi se da je 02. prosinca veliki dan za svijet metala. S jedne strane, one europske, Nightwish izdaju svoj novi album ”Imaginaerum”, s druge, američke, Korn predstavljaju svoj najnoviji studijski uradak ”The Path Of Totality”. Dva različita svijeta, sva različita podžanra, isti glazbeni smjer.
Korn, za razliku od svojih europskih kolega, na svom albumu predstavljaju svježiju ekspresiju, pomalo čudan, pomalo naporan, pomalo očaravajući spoj ekstremnog metala predvođenog soničnim industrial bitovima sa dubstep elektronikom. U prvom planu ovdje su bubnjevi i lovljivi refreni i s koje god strane promarili album ”The Path Of Totality” ne može mu se poreći hrabrost i odvažnost. No to mu ne jamči uspjeh u granicama onoga kojemu se njegovi stvoritelji nadaju jer koliko god ovaj iskorak možda bio inovativan kada je riječ o Kornu nije inovativan u svijetu glazbe. Ono što Korn predstavljaju na ”The Path Of Totality” Kidney Thieves su napravili prije puna dva desetljeća kada je aktualan bio pokret cyberizacije u glazbi, a predvodnica dubstepa, mnogi će se složiti, svestrana je islandska glazbenica Björk. Ova tvrdnja nikako se neće svidjeti frontmanu Korna no ”Path Of Totality” odiše bitovima na tragu Depeche Modea s jedne, i The Prodigyja s druge dok bi se za pjesmu naziva ”Sanctuary” gotovo mogli zakleti da ju pjeva Marilyn Manson. Osim toga ”The Path Of Totality” klasični je Kornov nu metal koji siluje uši i sve u svemu tipični bendov album sa svim svojim naglašenim bass notama, ne baš suviše impresivnim gitarističkim linijama i pravim vokalnim napadima no svakako pod dojmom sveopće američke fascinacije ‘brodsteom’.
Album otvara Skrillex prije nego glavnu riječ preuzme još uvijek poprilično gnjevan Jonathan Davis. Dobar početak. Ono što slijedi bljesak je sjećanja na ono što su Korn bili prije ”My Wall” i ”Narcissistic Cannibal”, a nosi naziv ”Kill Mercy”. Da, prava nu metal pjesma koja dokazuje da Korn još uvijek mogu biti zanimjivo inspirativni. A onda joj se suprostavljaju dubstep uzdanice ”Illuminati” i ”Way Too Far” koja upada u suhoparni spori tempo. Treba spomenuti i melodične ”Burn The Obedient” i ”Let’s Go” te vjerojatno najbitniju pjesmu na albumu ”Get Up” koja je Korn i inspirirala na dubstep priču koju će na američkom tržištu vrlo vjerojatno plasirati s uspjehom. Da su ostali pri prvotnoj zamsili da dubstep i očitu fascinaciju Skillexom koji je sveprisutan na albumu predstave samo na EP-u i iskoristili svoj kretivni potencijal do maksimuma ”The Path of Totality” svjetliju bi budućnost imao i na europskom tlu. Ovaj album svakako neće promijeniti lice metala, nu-metala ili dubstepa no Korn predvođeni Jonom Davisom još su jednom pokazali da inovativnost nikada nije na odmet pa su pod producentskom palicom nekoliko producenata uspjeli stvoriti album koji možda je iznjedrio možda više Skillexa nego ga je potrebno, ali i monstruoznu glazbenu fuziju. ”The Path Of Totality” sukobiti će i podijeliti mišljenja dok će se Korn i dalje hodati po tankom ledu nadajući se da će biti više onih  koji će album voljeti od onih koji će ga mrziti.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)