Datum izlaska: 9. 4. 2012.

Izdavač: Century Media Records

Produkcija: Aaron Smith

Žanr: progressive metal, instrumental rock

Ocjena: 5/5

Nakon za mnoge fanove tragičnog odlaska iz Nevermore-a svi su se pitali u kojem će smjeru ovaj briljantan gitarist nastaviti. Jeff Loomis, osim što je tehnički izvrstan gitarist koji je posebnu pozornost počeo privlačiti zavidnim shreddingom i novim izdanjem pokazuje da nije samo tehnika dovoljna da se privuče publika, nego i sposobnost spajanja zahtjevnih melodija kako bi sve zvučalo koherentno. Dakle, kod kvalitete instrumentalnih albuma, vrlo je važan sam rezultat skladanja, što definitivno nije lako u cijelom procesu. Ne možete samo nabacati melodije i pokazati koliko ste dobri u tehnici, a zanemariti estetsku stranu koja je, na kraju, iznimno bitna kod slušatelja. Prošli album „Zero Order Phase“ bio je u potpunosti instrumentalan, a novi „Plains Of Oblivion“ sadrži tri (od deset) pjesama na kojima gostiju dva vokala. Jeff je na ovom albumu ugostio brojna poznata glazbena imena iz svijeta metala, a već je u prvoj pjesmi „Mercurial“ odmjerio snage sa svojim idolom Martyjem Friedmanom, kojeg je više puta u intervjuima naveo kao jednog od svojih najvećih utjecaja. Moram priznati da se u toj pjesmi utjecaj itekako osjeća jer se stil soliranja i kod jednog i drugog malo razlikuje. Sljedeća „The Ultimatum“ na kojoj gostuje Tony MacAlpine sadrži vrlo privlačne „headbanging“ ritmove, a što se shreddinga tiče, ovo je definitivno najteža i najbrža pjesma na albumu, barem je na mene ostavila taj dojam. Pjesma ima vrlo žestoke rifove koji me podsjećaju na „dane sreće“ u Nevermore-u, a s druge strane Jeff si je dao prostora da se pokaže u najboljem i najprofesionalnijem svjetlu. Sljedeća „Escape Velocity“  vrlo je raznovrsna (ponajprije zbog vrlo nepredvidljivog i  kontrastnog središnjeg dijela) mogla bi osvojiti sve fanove death metala i općenito one željne manijakalno brzog i tehnički zahtjevnog zvuka. Posebno su me oduševile bravure bubnjara Dirka Verbeurena, koji je postigao da pjesma na mnogim mjestima zbog dominacije duple bas pedale zvuči totalno death metal. Sljedeća „Tragedy And Harmony“ svidjet će se onima koji su skloniji eksperimentiranju u modernom metalu i više progresivno nastrojeni. Pjesma po rifovima jako vuče na Nevermore (opet, ovo ne govorim zato što mi nedostaje Nevermore, iako i to može biti uzrok, ali slušanjem ćete se uvjeriti da zbilja podsjeća na nekad moćan bend) samo sa ženskim vokalom. Ovo je prva pjesma u kojoj gostuje Christine Rhoades, pjevačica koja je gostovala na albumu Nevermore-a „Dreaming Neon Black“ iz 1999. u istoimenoj pjesmi. Christine ima vrlo specifičan glas i njena se boja izuzetno dobro uklopila u mračnu atmosferu pjesme. „Requiem For The Living“ ostavlja malo laganiji i sporiji dojam, što se tiče osnovnog tempa pjesme, nije toliko agresivna kao neke njezine prethodnice. Više u prvi plan izlazi jedna doza dobre melodije, a ne toliko buka i bijes dok se međusobno bore solaže i bubnjevi kao što je to bio slučaj u nekim prijašnjim pjesmama. Ovaj instrumentalni komad na kojem gostuje mladi Attila Voros, koji je također svirao i u Nevermore-u, više će sjesti nekima koji ne vole prebrze pjesme. „Continuum Drift“ s Chrisom Polandom (ex-Megadeth) također je za one koji su skloniji polaganijem tempu i oduševit će sve one željne Jeffovih kristalno jasnih i nepredvidivih gitarističkih pasaža. Nakon ove opuštajuće skladbe, slijedi pravi kaos! Pripremite se, u sljedećoj pjesmi „Surrender“ ne gostuje ni manje ni više nego – Ihsahn, bivši pjevač Emperora. Ovo mi je moram priznati ne zato što upravo on gostuje u njoj, nego zbog same metal strukture druga najdraža pjesma na albumu. Pjesma je totalno kaotična, bijesna i naprosto fenomenalna. Čitala sam u jednom intervjuu da ga je odlučio ugostiti potaknut prijedlogom producenta Aarona Smitha (7 HORNS 7 EYES).  Nema tih riječi kojima se ova fuzija black metala i progressive metala može opisati. Moram nadodati da se Ihsahn odlično snašao prilikom prebacivanja iz svog karakterističnog agonijom prožetog screama u nevjerojatan clean. Moram priznati da mi zvuči vrlo ozbiljno, pomalo strogo i ponosno u toj otegnutijoj vokalnoj melodiji. Koliko je ta pjesma sjajna, prepuštam vam da se sami uvjerite. Na kraju, Jeffu je bio izvrstan potez ugostiti ga jer su zajedno napravili odličnu skladbu koja osvaja fanove metala na licu mjesta. I dakako tu nije kraj njihovoj suradnji jer Jeff zauzvrat gostuje na nadolazećem Ihsahnovom albumu „Eremita“.  Sljedeća prava progresivna polubalada „Chosen Time“ ponovo s gostovanjem Christine Rhoades na početku zvuči vrlo obećavajuće, dakle privlači vas početna lagana gitaristička melodija na koju se nadovezuje  sjajan pomalo melankoličan vokal. Refren je dosta otegnut, ali upravo zbog toga predstavlja njen specifičan vokal u najboljem svjetlu. I tako se nažalost primičemo kraju albuma, neću puno duljiti, samo nadodati da su me totalno raspametile akustična „Rapture“ i izvrsna, nažalost posljednja thrasherska „Sibylline Origin“ sa sjajnim intervalskim pasažima kojima bi pozavidjeli mnogi bendovi modernog metala. Ovaj album se po mnogočemu razlikuje od svog prethodnika, ne samo zbog gostovanja, nego i zbog toga što su pjesme kompleksnije. Osjeća se da je dugo i pomno stvaran. Ovaj izvrstan uradak preporučam svima koji vole gitariste poput Yngwieja Malmsteena ili pak Joea Satrianija (koji je i sam pohvalio prethodni Jeffov album „Zero Order Phase“), a sigurna sam da među vama ima i onih koji se aktivno bave sviranjem gitare pa je onda, dragi budući gitaristi, ovo pravi album za vas.

Popis pjesama:

1. Mercurial (feat. Marty Friedman)

2. The Ultimatum (feat. Tony MacAlpine)

3. Escape Velocity

4. Tragedy And Harmony (feat. Christine Rhoades)

5. Requiem For The Living (feat. Attila Voros)

6. Continuum Drift (feat. Chris Poland)

7. Surrender (feat. Ihsahn)

8. Chosen Time (feat. Christine Rhoades)

9. Rapture

10. Sibylline Origin

Recenzija: Buna Bernarda Juretić