White Lies Big TV Label: Fiction
Objavljeno: kolovoz, 2013
Žanr: indie rock, post-punk revival
Ocjena: 8/10

Kada je prethodni album „Ritual“ White Liesa izašao u siječnju 2011. relativno brzo nakon što je sjajni prvijenac „To lose my life“ osvojio popriličan broj top lista naročito onih godišnjih izbora, bilo je jasno da dečki žele održati neki razumni razmak izdavanja albuma od (točno) dvije godine, no činilo se tada da su ipak malo zbrzali. Znamo da je drugi album uvijek kritičani kada ti je debi uspješan i odličan. „Ritual“ je dao prije svega dobru glazbenu podlogu, no u cjelini je album pomalo razočarao najviše jer je bilo očito da je dečkima ponestalo ideja, a niti je album imao pjesmu/e nositeljice, pa je sve djelovalo dosta razvodnjeno.
S odmakom od više od dvije i pol godine „Ritual“ se pokazao kao album koji sam sebe dobro nosi kao i indie rock koji njeguje trojka White Liesa. Dapače, sada mi se „Ritual“ uopće ne čini za 6/10. To je ono prokletstvo koje nosi prvi album koji je mnogima te 2009. bio u top 10.
Tim sam više s radoznalošću očekivala treći studijski album koji je izašao prije dva tjedna. „Big TV“ je baš pravi konceptualni album, za razliku od „Rituala“ koji je imao te aspiracije – „Big TV“ je priča o mladom ljubavnom paru koji se seli iz pospane provincije u užurbanost i gužvu megapolisa. Bez daljnjeg, bend je posve sazrio kako u komponiranju glazbe tako i u pisanju tekstova i iako ništa od toga nije baš naročito manjkalo niti na prva dva albuma, vidljiv je napredak. White Liesi su nakon konstantnih nastupa uživo od izlaska prvog i kasnije drugog albuma, uzeli dobre dvije godine predaha da malo sagledaju kako i što dalje. Pauza je bila dobar potez, rezultati su itakako vidljivi.
Producentskog se posla opet primio Ed Buller (najpoznatiji po radu sa britanskim kultnim bendom Suede), koji je ko-producirao i “To Lose My Life”. Iako bi neko treće ime bilo možda bolje rješenje jer album zvuči pre-poznatljivo i preziheraški, Buller je „Big TV-u“ donio ono što je „Ritualu“ bio nedostatak: zvuk i produkcija su bili toliko jače naglašeni od samih pjesama da su ispali važniji. „Big TV“ je vratio stvari na pravo mjesto: pjesme i ideja su važnije od tehnologije i u ovom slučaju je to dobitak za album. Opet, produkcija nije nimalo zastarjela, baš obratno.
White Lies je bio jedan od bendova koji je oživio post-punk revival scenu, i iako se oslanja na nešto iz prošlosti, retro zvuk je samo paralela, usporedba koju možemo vući – tu i tamo ćete čuti nešto što vas podsjeća na Joy Division („Change“, pa i „Space…“) ili Echo and The Bunnymen („Be Your Man“), ali s posvemašnjom dozom posve modernih rješenja, bilo da su to electro-synth efekti ili gitare koji se savršeno upotpunjavaju sa sjajnim baritonom Harrya McVeigha.
Bitno za spomenuti je da se ovaj album daleko jače oslanja na elektro zvuk nego na rock gitare, iako album malo ili ništa gubi na rock predznaku. Electro zvuk je logičan kada imate hrpicu pjesama, ne samo „Space pt. 1“ i „Space pt. 2“ koje su glazbeno posve inspirirane SF temama, što meni osobno daje ovom albumu veliki plus, iako će možda mnogi naći iste teže spojive sa samim, lirčkim, konceptom albuma. No baš ti naizgled malo spojivi elementi daju poseban šarm ovom albumu.
Iako su već neki ocjenili album s manjim ocjenama uz razlog da je ipak previše generički, te zamjeraju dečkima da su se kretali u sigurnim zonama revivala iz 2009. bez hrabrosti da se otisnu malo dalje u nova istraživanja – iako to sve stoji, to nije niti bitno za ovaj album.
Ako se konceptualni album uspješno zaokruži lirički i glazbeno, donese neke nove kombinacije kojih ovdje svakako ima, te sadrži čak dva-tri potencijalna singla nositelja („There Goes Our Love Again“, „Getting Even“ …) onda slobodno možemo album nazvati vrlo uspješnim.

Popis pjesama:

01 – Big TV
02 – There Goes Our Love Again
03 – Space Pt. 1
04 – First Time Caller
05 – Mother Tongue
06 – Getting Even
07 – Change
08 – Be Your Man
09 – Space Pt. 2
10 – Tricky To Love
11 – Heaven Wait
12 – Goldmine

Recenzija: Anastazija Vrzina anastazija@venia-mag.net