(Universal)

70/100


Naravno, kao što ste pretpostavili, ovaj bend sam primjetila jednog kišnog proljetnog dana kada je legendarna Metallica trebala zapaliti zagrebački hipodrom. Fascinirali su me svojim zvukom te mi odmah od prvih taktova ostali u uhu i jedan su od rijetkih predgrupa koje su me nagnale da nakon njihovih četrdeset i pet minuta prije galvnog benda istražim čari njihove glazbe u toplini doma.

Volbeat nije toliko mlad bend, počeci mu sežu u 2001., iza sebe ima već četiri albuma, odavno su broj jedan na svim top ljestvicama u svojoj domovini Danskoj no čini mi se da su se probili na svjetsku scenu tek prije godinu dvije, upravo zato što su marljivo svirali na turnejama s najboljim svjetskim metal bendovima.

Prva stvar koja mi se kod njih sviđa jest mješavina žanrova u njihovom stvaralaštvu. Tu ima svega, od rocka, punka, countryja, bluesa, metala, sve je to strateški i vješto ukomponirano u zvuk koji je specifičan Volbeatu. Druga stvar koja mi se sviđa jest vokal. Specifičan rock vokal prilagodljiv svemu. Tako je i na njihovom najnovijem albumu „Beyong Heaven/Above Hell“ koji je, kako sami kažu, nastavak na „Guitar Gangsters & Cadillac Blood“ iz 2008.

Ritam pjesama na ovom albumu podsjeća na mješavinu rock’n’rolla pedesetih godina dvadesetog stoljeća pomješanu s punk rockom koji uvijek nekako oraspoloži. Već spomenuti prizvuk country glazbe očit je u pjesmi Heaven Nor Hell gdje je usna harmonika stvara najupadljiviji zvuk.

Sve pjesme na albumu  izvrsne su za izvođenje pred masama jer su nadasve lako pamtljive, uvijek ostanu u uhu a i kao stvorene su za podizanje atmosfere. Čak i pjesme kao „The Mirror And Ripper“, „Being 1“ ili „16 Dollars“ na trenutke imaju potencijala za stvaranje mosh pita. Očit je također utjecaj već spomenute Metallice na ovom albumu, ponajprije kada govorimo o tehnici vokala, tu i tamo čujemo tipične tehničke stvari koje sa sigurnošću možemo pripisati Jamesu Hetfieldu. A kad već pričamo o „metalnoj“ strani ovog benda, moram spomenuti growl vokale u pjesmi Evelyn, koja je u biti i naj metal pjesma na albumu, bilo da se radi o gitarskim dionicama ili o vokalu.

Specifični kakvi jesu, album su završili pjesmicom zahvale svojim vjernim i odanim fanovima, koja je prigodno nazvana „Thanks“. Prvi put sam čula takvo nešto i moram reći da me ugodno iznenadilo i to svakako moram pohvaliti.

Budućnost je pred Volbeatom, novi album im se bitno ne razlikuje od prošlog (logično, s obzirom da je nastavak), uz sve pohvale za njihov specifični zvuk kojeg svakako moraju zadržati do kraja ipak želim da u sljedećem albumu uvedu još nekoliko dodatnih modifikacija u svoj zvuk, jer nažalost, većina pjesma na ovom i prijašnjem albumu nalikuje jedna na drugu, pa da se talent i potencijal ne pretvori u monotoniju male promjene će svakako biti dobrodošle.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)