VICIOUS RUMORS – Live You To Death 2: American Punishment

viciousrumorsliveyoutodeath

Datum izlaska: 11.06.2014.
Izdavačka kuća: SPV GmbH
Žanr: Heavy metal
Ocjena: 10/10

S novim live albumom američki heavy metalci, Vicious Rumors, proslavili su nevjerojatnih 35 godina karijere. Vicious Rumors teško je nazvati bendom jer oni su „onaj“ tip benda (Iced Earth, Running Wild, Annihilator itd.) koji ima toliko izmjena članova da je teško popratit sve promjene. Sve se, manje-više, okreće oko jedne osobe: Geoffa Thropea. On je jedini od početka benda svirao gitare na svim albumima, čak i pjevao lead vokale na jednom cijelom albumu i povremeno na nekim pjesmama duž duge karijere. Druga osoba po važnosti u bendu definitivno je Larry Howe koji je snimio bubnjeve i back vokale za sve albume, osim Sadistic Symphonya (2001). Uz njih dvojicu, trenutni line-up upotpunjuju basist Tilen Hudrap iz Slovenije, kojem je ovo prvi album s bendom, Bob Capka iz SAD-a, koji je prije ovog live albuma snimio par solaža za posljednji studijski album Electric Punishment (2013) te Nick Holleman iz Nizozemske kojem je ovo prvo izdanje za bend i koji je glavna figura ovog izdanja.
Nedavno sam Vicious Rumors vidio uživo, dvije večeri za redom, jednom na neslavno propalom Underwall festivalu i večer prije na koncertu iznenađenja u zadarskom Maraschinu. To je vjerojatno glavni razlog zbog kojeg sam s velikim nestrpljenjem čekao ovo izdanje. Prije nego se ovo pretvori u recenziju koncerata, reći ću samo da su oni jedni od najenergičnijih bendova na stageu, doslovno nemam ni jednu zamjerku na njihove izvedbe. Nakon što je to rečeno, sad bi trebalo secirati album u detalje. Najbitnija stvar kod live albuma je naravno izbor pjesama koji će se nalazit na njemu i redoslijed kojim će bit svirane. To je upravo ovdje najzanimljiviji detalj. Album počinje s nizom od pet pjesama sa Digital Dictatora (1988), pa prelazi na novi album s kojeg sviraju dvije pjesme, onda se vraća po dva klasika s Welcome to the Ball (1991) albuma te tri klasika s Vicious Rumors (1990) albuma, da bi koncert/live album zatvorili s naslovnom pjesmom prvog albuma. Drugim riječima, na 10 od 13 pjesama na ovom albumu, u originalu pjeva pokojni Carl Albert (1962-1995), najprepoznatljiviji pjevač benda. Da se malo vratim u Maraschino, gdje sam nakon koncerta pričao s Geoffom koji je za Nicka rekao da je on najbolji pjevač kojeg su imali od Carl Alberta, a za to stvarno treba imati hrabrosti reći u bendu koji je imao toliko odličnih pjevača. Na veliku sreću mogu potvrditi njegove riječi, jer se u potpunosti slažem. Nick Holleman je najbolji pjevač nakon Carl Alberta, pjevač kojeg bend traži već skoro 20 godina. Nadam se samo da će ova suradnja potrajati.
Ovaj album je nastavak na prethodni live album Live You To Death koji je izašao krajem 2012. godine. I taj album sam bio nestrpljivo isčekivao jer sam svjedočio i toj turneji. Da opet ne zastranjujem, samo ću razumno povući paralele između tih albuma. Line-up je u potpunosti drugačiji, samo su Larry i Geoff na oba. Prvi je imao samo 9 pjesama te dvije studijske pjesme. No, najvažnija razlika jest vokalist Brian Allen koji je također otpjevao posljednja dva studijska albuma Razorback Killers (2011) i Electric Requiem (2013). Za razliku od Nicka, Brianov glas je puno oštriji te se zna dogoditi da postane nerazuman. To je manja zamjerka za ljude kojima tekst nije toliko bitan, pogotovo na koncertu, ali kad se snimka sluša u udobnosti doma, nerazumljivost vokala zna zasmetati. Zadnja stvar za usporedbu je izbor pjesama na albumima. To je jedina stvar oko koje se zapravo može prigovorit ovom live albumu. Čak pet pjesama se nalaze na oba albuma: Digital Dictator, Minute to Kill, Hellraiser, Don’t Wait for Me i Soldiers of the Night.. To ne bi bio problem da se radilo o dvostrukim live izdanjima, ali kod dva albuma koja zajedno imaju 22 uživo izvedene pjesme, pet je dosta velik broj. Doduše, ovo je stvar koja nikom ne bi trebala smetati, stvarno kopam u dubinu ovog.
Zadnje o čemu treba govoriti je sam live album. Sama svirka. To bi zapravo trebala biti prva stvar i možda jedina stvar o kojoj treba biti riječi, ali se lako zanesem. A i da budem iskren, nema se mnogo toga reći. Puno klasika, savršena izvedba. Brzo, energično, moćno. Solaže bez greške, ritam sekcija radi svoj posao više nego savršeno. Nick pjeva Carlove dionice točno u ton. Mislim da izvedba pjesme Don’t Wait for Me ne može nikog ostavit ravnodušnim. Veliko iznenađenje je i pjesma Mastermind, za koju sam mislio da ju nikad neću čuti uživo. Nikad nisam bio prevelik ljubitelj te pjesme i mislim da Welcome to the Ball (1991) album ima moćnijih stvari, ali pokazalo se da je to iznenađenje bilo ugodno jer pjesma uživo ima više energije nego u studiju. Da ne izostavim produkciju, reći ću samo da je na zavidnoj razini. Svaka čast bendu, pogotovo Nicku, čista desetka.
Popis pjesama:
1. Digital Dictator
2. Minute to Kill
3. Towns on Fire
4. Lady Took a Chance
5. Worls and Machines
6. I Am the Gun
7. Electric Punishment
8. You Only Live Twice
9. Mastermind
10. Don’t Wait for Me
11. World Church
12. Hellraiser
13. Soldiers of the Night

Recenzija: Alen Žižak