U2frontU2 – SONGS OF INNOCENCE

Izdavačka kuća: Universal Music
Datum izlaska: 09.09.2014.
Ocjena: 10/10

Glasine koje su kružile mjesecima i čak godinama o mogućem novom albumu U2 prešle su točku ključanja kada je Daniel Lanois, poznati producent U2 albuma (zaslužan za „Joshua Tree“ i druga remek-djela), najavio da se nešto veliko dešava 9. rujna. Sve je jednostavno eksplodiralo na taj datum kada je čitav novi album „Songs of Innocence“ izdan besplatno za pola milijarde korisnika iTunesa – odjednom! Trenutačni povijesni događaj. I to je otprilike sve što trebate znati o najvećem izdavanju albuma ikad, jer ovo je ploča koja je mnogo više od marketinškog trika ili blijedog pokušaja ponovnog osvajanja svjetskog stagea koji pripada Coldplayima svijeta.

Počnimo od početka, hoćemo li? „The Miracle (of Joey Ramone)“ je istinska pjesma za otvaranje albuma, postavljajući atmosferu za ostatak i pozivajući nas u svijet mladih Iraca koji otkrivaju Ramonese. Bono pjeva „I was young, not dumb“ i nastavlja u stvaranju najljepše moguće, U2-ovske posvete punk legendama. Nakon što sam saznala da je pjesma „In a Little While“ (s albuma „All That You Can’t Leave Behind“) zapravo bila posljednja glazba koju je Joey slušao prije nego je preminuo, osjetila sam prikladnost svega, poput stavljanja posljednjeg dijela velike slagalice na njegovo mjesto.

Čitav album (gotovo u potpunosti) je prozor u svijet U2 koji samo što se nije rodio. Gotovo, jer je balada albuma definitivno „Every Breaking Wave“, koja se izgleda bavi s nekim od istih osjećaja zrele dobi, poput pjesme „Electrical Storm“. Onda je tu „California (There is no End)“ o prvom putovanje benda u te magične zemlje Amerike i „ukradene dane naše mladosti“. Pamtljiv refren i Bonov visoki glas na točno pravom mjestu: pjevat ćete je – i osjećati – jako brzo.

U jednoj od njihovih legendarnih pjesama Bono govori o poljupcu koji je slomio srce, no u „Song for Someone“ on pjeva o cjelovu kojeg je ukrao od ljubavi svog života Ali, ljubavi koja je počela kad su oboje bili jedva tinejdžeri. John Keats je o poeziji rekao da „bi trebala pogoditi čitatelja kao formulacija njegovih vlastitih najviših misli, i izgledati gotovo poput prisjećanja“. Stihovi U2 uvijek su imali individualni, poetski štih, i pri slušanju ove pjesme, kao i sljedeće „Iris (Hold Me Close)“, osjećaji iza njih će vam se učiniti poznatima – bit će vaši vlastiti. „Iris“ je pjesma o Bonovoj majci koja je preminula kada je imao samo 14 godina, i sjećanje na davno izgubljenog roditelja sa stihovima „We’re meeting up again“ i „I’ve got your life inside of me“ će možda biti upravo ta velika knedla u vašem grlu.

Razgolitivši se na prethodnim pjesmama, Bono odlazi iza svog falsetto/distorziranog glasa u „Volcano“, pjesmi o onome što dolazi nakon tuge. „You and I are Rock’n’Roll“, pjeva Bono, donoseći vokalni povratak u rane dane koji govori više o buntovništvu nego bilo koji od predstavnika milenijumske generacije sa svojim kričavim “bijesnim” himnama današnjice. Bilo tko tko usporedi ovu pjesmu s „Vertigom“ izgleda nema pojma o U2 – ako se već mora uspoređivati, onda ova pjesma pripada albumu „Boy“ više nego igdje drugdje. Također, na njoj je Adam pružio izvrstan bass doživljaj – jednostavno traži ponovno slušanje jer je pamtljiva, no toliko je toga više u ovoj pjesmi od njene očite privlačnosti.

Raised by Wolves“ ponešto razbija tematski ritam albuma, govoreći o auto-bombi u Dublinu kojoj je svjedočio Bonov prijatelj koji, Bonovim vlastitim riječima, nikad to nije u potpunosti prebolio. „Boy sees his father crushed under the weight/Of a cross in a passion where the passion is hate” i vapaj u noć sa “I don’t believe anymore”. Gubljenje nevinosti u eho iznova i iznova, sa svakom novom ratnom tragedijom u nekom dijelu svijeta koji “hvala Bogu” nije više naš. Šetnja kroz prošlost se nastavlja sa „Cedarwood Road“, naslovljena po stvarnoj ulici gdje je Bono živio u Dublinu sa prijateljima Gavinom Fridayjem i Guggijem Rowanom (pjesma je posvećena Rowanu). Definitivno jedna od najvećih pjesama na albumu. „Sleep Like a Baby Tonight“ donosi još jedan okret u koraku, ovaj put dovoeći vas do onog a-ha trenutka kada prepoznate Bonov falsetto vokal i bogate stihove à la „Zooropa“ – da, upravo smo čuli uspavanku od Mr. MacPhista (i je li tu bio tračak „If You Wear That Velvet Dress“ u instrumentalnome dijelu?).

Vodeći nas natrag u kasne 70-te i dječaštvo četiri Irca, „This Is Where You Can Reach Me Now“ govori o koncertu Clasha kojem su prisustvovali i bili osvojeni energijom – ili možda, više spoznajom o tome što su sami htjeli biti nakon toga. Glazba možda može promijeniti svijet s vremena na vrijeme, no nepobitno promijeni svakoga tko poželi biti glazbenik. Pjesma koja zatvara ovu verziju albuma (u listopadu izlazi deluxe hard copy izdanje s dodatnim pjesmama) je „The Troubles“ na kojoj gostuje Lykke Li („svježa“ sa suradnje s Davidom Lynchem 2013. godine). Ponovno pregršt pamtljivih melodija i stihova – dok ova švedska pjevačica izražava kako je „netko zakoračio unutar tvoje duše („somebody stepped inside your soul“), Bono izjavljuje da je „njegovo tijelo obilježeno ožiljcima i da se ne stidi“ – prikladan završetak albuma pod nazivom „Songs of Innocence“ i, možda, čak i bolji uvod u nastavak kojim je Bono zagolicao maštu, naslova „Songs of Experience“ (na uzvike oduševljenja U2 fanova diljem planete).

Ako su poljubili budućnost s prethodnim albumom “No Line On The Horizon”, ovaj put su pomilovali svoju prošlost – s uzemljenošću i mladenačkim energijom kako bi prenijeli sve te živahne slike stare desetljećima u snažne pjesme pune priča. Novi album je na mjestima svjež i nepoliran kao da su ga zaboravili na polici u 80-tima, na mjestima sirov i neprikosnoveno zreo, i svugdje najosobniji U2 album u njihovoj karijeri dugoj gotovo četiri desetljeća. Nema zaista dugih Edgeovih solaža ili Larryjevih snažnih bubnjeva. Može se reći i da nema ni vokalnih eskapada – ovaj album je kohezivna, kolektivna erupcija glazbe nakon što su sva četvorica (uključujući Adama) otvorili vremensku kapsulu u svom umu i prisjetili se stvari koje se usječene u duši desetljećima nakon. Gubitak roditelja, ulice dječijih igara, tragična stvarnost odrastanja u Irskoj, prvi koncerti, zaljubljivanje u punk, posjet Zapadnoj obali po prvi put. Svi ti ključni životni trenuci povezani na meta nivou s albumima koji su došli nakon njih putem očaravajućih flertova (falsetto ovdje, prepoznatljiv riff ondje), što je razlog zašto će se različite pjesme vjerojatno svidjeti ljudima s različitim U2 ukusima.

Na početku sam spomenula svjetski stage. Istina je da ga U2 nikad nisu ni napustili. Da, može se činiti megalomanijom dovesti novi album u faktički svako drugo domaćinstvo na svijetu, no, kako je Bono to sam rekao u pismu fanovima, „Dio DNK-a ovog benda je uvijek bila želja da dovedemo svoju glazbu do što više ljudi moguće“. U2 su uvijek bili „za tebe također“. Ako to znači doprijeti do toliko ljudi koliko je moguće na ovom vrlo povezanom planetu koji se čini najusamljenijim dosad, onda neka bude tako. Također, budimo iskreni, U2 nikad nisu odstupali od veličine/kvalitete u svojim postignućima, te ovaj album nije iznimka. Idemo na repeat!

U2back

Recenzija: Ilhana Škrgić ilhana@venia-mag.net

*Mnogi su ovo interpretirali kao povezanu informaciju za U2, i dok je Lanois objavio vijesti o vlastitom albumu na isti datum, čini se da je ovaj korak bio planski osmišljen. Ostaje nam da se pitamo.