The Black Keys Turn BlueALBUM MJESECA – svibanj, 2014

THE BLACK KEYS – Turn Blue
Izdavač: Nonesuch
Objavljeno: svibanj, 2014
Žanr: garage rock, blues rock, psychedelic rock
Ocjena: 9/10

Trinaest godina karijere i čak osam studijskih albuma: to je dosadašnji opus The Black Keysa. Možda mislite da ovaj uvod nije bitan za recenziju albuma, ali jest. Takva frekventnost u izdavanju albuma najčešće znači bar jedan podbačaj u jednom periodu. No, na opću žalost “hejtera”, to uopće nije slučaj s The Black Keysima. Možda vam se ne sviđa zavojit put kojim je bend krenuo na ovom ili onom albumu, ali to ne znači da su pali u mediokritet. Upravo suprotno. Gotovo svi njihovi albumi kreću prema nekom novom smjeru, i “Turn Blue” nije iznimka. Ali to se uvijek događa na visokokvalitetnom nivou.

Ovo čini Dana Auerbacha i Patricka Carney vrlo rijetkim umjetničkim “proizvodom” u rock’n’ roll svijetu, naročito za izvođače koji su već postigli svjetski uspjeh i ne moraju se više dokazivati, osim da su još uvijek briljantni.

“Turn Blue” je možda najveći odmak od njihovog originalnog izričaja i stila nego bilo koji drugi prijašnji album i vjerojatno ga hardcore blues fanovi neće dobro primiti. Nije iznenađenje da novi album zvuči drugačije. Ali opet, koji od prethodnih ne zvuči? Auerbachova sklonost različitim glazbenim žanrovima i sposobnost da uspješno proizvede različite vrste glazbe z arazličite izvođače daje nam jasnu predodžbu što (ne) očekivati sljedeće.

Na neki način, “Turn Blue”, je čudan album. Bilo je uzbudljivo poslušati novi materijal ovog dua bez ikakvih očekivanja kako bi mogao zvučati – začudio me s prvim slušanjem.

Čula sam mješavinu svakakvih, meni poznatih, bendova, od T-Rexa do Pink Floyda, neke čudne varijacije bluesa i dašak trip-hopa, zvukove 70-ih – sve u mnogo mirnijem tempu (da, znam da zvuči ludo, ali sve sam to pronašla i zvuči sjajno). Još uvijek ima energiju, premda nećete naći divlje gitare kao na “El Caminu”. Stihovi ponekad nisu na najvišem nivou – jasno je da su druge stvari bile Danu na umu (razvod), koje su ga omele u sprezanju stihova.

Ovaj album neće odmah sjesti publici. Bome nije ni meni. Nisam mogla odlučiti da li je ovo pravi album The Black Keysa, ili slušam li kompilaciju (većinom) pjesama iz 70-ih. Ali evo kvake: Keysi su tako dobri u tome što rade – na prevaru vas navuku na nešto novo i time vas zbune, ali sve u svemu, zapravo vam se sviđa to što čujete i stvarno je dobro.

Danger Mouse je opet koproducent. Stvarno sam impresionirana kako se njih trojica ne ponavljaju. Dan pokazuje impresivan falseto koji se prekrasno uklapa na ovaj album.

Budite sigurni, ovaj album možda nije što ste očekivali, ali još uvijek je odličan album: suptilniji i inventivniji u prerađivanju dobrog starog blues rocka. Od plačućih ili rezajućih gitara, boogie vibra eksplodira samo u posljednjoj pjesmi “Gotta Get Away” (totalno T-Rex stvar), koja nas podsjeća kako The Black Keys inače rasturaju.

“Turn Blue” možda nema jaki singl kao “Lonely Boy”, ali to je nebitno. Jači su no ikad. Čim čujete “Do I Wanna Know?” Arctic Monkeysa, mogli biste pomisliti da je to pjesma The Black Keysa – sve dok Alex Turner ne počne pjevati – tada, prijatelji moji, znate da su samo jedni TBK…

Bend koji je totalno u naponu snage nam 24.6.2014. dolazi drugog dana na Inmusic festival na zagrebačkom jezeru Jarun, što je valjda najhot headliner na svim okolnim festivalima kojeg možete zamisliti.
Kakvi su The Black Keysi uživo pročitajte iz našeg reporta iz Munchena 2012:

Popis pjesama:
1. Weight of Love
2. In Time
3. Turn Blue
4. Fever
5. Year in Review
6. Bullet in the Brain
7. It’s Up to You Now
8. Waiting on Words
9. 10 Lovers
10. In Our Prime
11. Gotta Get Away

Recenzija: Anastazija Vrzina, anastazija@venia-mag.net