(Edel / Menart, 2011)

85/100

Kažu da 13 nije sretan broj. No Stratovariusu će, čini se, donijeti mnogo sreće. Album „Elysium“ koji u  Europu dolazi 14. siječnja i koji će uskoro promovirati i pred domaćom publikom 13. je u karijeri jednog od najslojevitijih finskih metal bendova s power predznakom.  I dok svijetom juriša gomila grindcore klinaca koji jednakom brzinom jurišaju na neke nove pravce, finski power metalci Stratovarius i na albumu „Elysium“ nose baklju old-school metala upotpunjenog tračkom skandinavske melankolične polarne hladnoće. „Elysium“ je sniman u Helsinki Studio za maksimalni finski osjećaj, ali i onaj dobar stari osjećaj vječne intrige između Tima Tolkkija i njegovih nekadašnjih kolega. I dok je prethodni album „Polaris“ (2009.) bio u mnogočemu prosječan u izrazito jednostavnim strukturama pjesama u kojima su dominirali ne suviše vješto balansirani dueli gitare i klavijatura „Elysium“ je veliki povratak velikog Stratovariusa i album koji donosi zvuk i dah atmosfere koju poznajemo iz  bendovih ranih dana. Bend, predvođen Timom Kotipeltom, zvuči svježe, a Jens Johansson na klavijaturama vrlo je važan faktor u uvodima i refrenima koji daju atmosferu cijelom albumu dok se sav trud reflektira u vrhuncima albuma „Infernal Maze“, „The Game Never Ends“, energično brzom „Event Horizon“ ili uvjerljivoj „Lifetime In A Moment“.

«Elysium» otvara pjesma «Darkest Hours» koja otkucava istim taktom kao «Deep Unknown» sa «Polarisa» ili jednom od mojih Stratovarius favorita «Eagleheart» sa «Elements I». Doduše, nije jednostavna i lovljiva kao «Eagleheart» ali ni ništa manje impresivna u svojoj nakani da stvori ovisnost kod slušatelja  koji će klavijaturističku dionicu i pjevni refren danima vrtiti glavom.  Pjesma  «Infernal Maze» koja  je, zahvaljući finskim radio postajama i izboru b-side singla već zavladala eterom, svojim dramatičnim uvodnim aranžmanom potpuno je jamstvo da će vjerna publika u potpunosti uživati u glasovnim varijacijama Tima Kotipelta koje variraju od dramatične šutnje do bombastične eksplozije.  Slijedi ju «Fairness Justified», prava radio friendly power balada koje se ne bi posramili ni bendovi poput Scorpionsa, koliko god to na prvu čudnu zvučalo. Svojoj karakterističnoj žestini dramatično naglašenoj aranžmanom u kojem se vješto preklapaju klavijature i gitare Stratovarius se vraćaju već na sljedećoj pjesmi, «The Game Never Ends». Pjesma je to koja osluškuje i ispunjava sve želje onih koji Stratovarius vole zbog slojevitih instrumentalističkih dionica i izražajnog Kotipeltovog glasa. «Lifetime in a Moment» donosi intro sintetiziranih glasova koji zuvče kao šaputanje vjetra u zimskoj noći. Pjesma se nastavlja balansiranim gitarskim rifovima koji uvode u žestoku bass dionicu. Kotipeltov glas ovdje je čist i u punoj snazi, refren bogat i razgranat. Jedna od najboljih pjesama na albumu prepunom dobrih pjesama. I tako nižući žestoki power zvuk sa redom power balada na red dolazi i pjesma «Elysium» koja zatvara album. A «Elysium» je pravo malo power remek-djelo u trajanju od 18:07 minuta tijekom kojih punim plućima diše sva kreativna sloboda Stratovariusa. I nimalo poput Tolkkijevih epičnih vizija ova pjesma, podijeljenja u tri izražajna dijela, nikada ne dosadi. A Kotipelto bez imalo problema skida i zvukove sa ljestvice pete oktave dok pažnju treba usmjeriti ne samo na zavodljivo pitke gitarističke dionice već  i na fantastični bass solo.

Album „Elysium“ je, fanovi će se složiti, uskrsnuće Stratovariusa. Oni  koji su uši parali s albumima „Destiny“ ili „Visions“ opet će spremno uroniti u slojevitu strukturu pjesama finskih power metal majstora. Oni koji su ostali razočarani albumom «Polaris» sada će opet, zajedno sa Stratovariusom, ponosno nositi vječnu baklju pomalo melankoličnog finskog  power metala.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)