STONE SOUR

HOUSE OF GOLD & BONES – PART 1

Datum izlaska: 18. 10. 2012. (Japan), 22. 10. 2012. (SAD i UK)

Izdavač: Roadrunner Records

Produkcija: David Bottrill

Žanr: alternative metal, hard rock

Ocjena: 10/10

Stone Sour, bend dvojice članova Slipknota, pjevača Coreya Taylora i gitariste Jamesa Roota prošli je mjesec izdao četvrti po redu album „House Of Gold & Bones —  Part 1“. Uvijek sam se pitala može li Stone Sour napraviti album sličnog intenziteta poput debija iz 2002. „Stone Sour“ koji je zvučao kao kolizija Metallice, Slayera i Alice In Chains-a. Hoće li čak ponoviti i njegov uspjeh? Nakon sljedeća dva albuma „Come What(ever) May“ (2006.) koji je na mene djelovao jako mlako, i „Audio Secrecy“ (2010.) koji je za razliku od prethodnika bio nešto snažniji i otkrivao najbolje strane Coreyevog vokala  bila sam pomalo skeptična.  Na ovom albumu bend je radio s producentom Davidom Bottrillom, koji je otprije poznat po radu s Tool, Mudvayne, Muse, itd. pa je kvaliteta zvuka na ovom albumu neporecivo na vrhunskoj razini, nema nadglašavanja gitara bubnjevima, ili bože sačuvaj obrnuto, vokal je u prvom planu , a opet na način da ne uništi estetiku i snagu koju daju ostali instrumenti. Sve je to rezultat rada s iskusnim producentom. Uglavnom, sam rezultat je znatno bolji, ne samo po zvuku albuma, iako je to primarna komponenta, nego i po odlično skladanim pjesmama u kojima ništa nije pretjerano. „Gone Sovereign“ kojom album otvara, zadovoljit će fanove ranog, žešćeg Stone Soura koji su godinama, a ja sam također među takvima, vapili za bukom i žestinom Stone Soura, ali opet s nevjerojatnim smislom za estetiku. Da, estetika, organiziranost  i preciznost riječi su kojima bi se mogla najbolje oslikati kvaliteta ovog albuma koji već s prvih nekoliko pjesama počinje opravdavati sva očekivanja. „Gone Sovereign“ započinje distorziranim gitarama, Coreyevim  vokalom u kojem se pomalo osjeća beznađe, da bi se nakon svega pjesma ubrzala i sve se pretvorilo u metaliziran moderni hard rock obrazac (zamislite si Foo Fighterse s dubljim vokalom i grubljim, spuštenijim gitarama i to vam otprilike tako zvuči). Ne moram posebno isticati koliko sam oduševljena snagom Coreyevog glasa,  tamnom bojom, idealnom za ovakvu vrstu glazbe. Posebice u drugoj „Absolute Zero“ koja ima odličan tekst, izvrsno interpretiran, rifove kao Alice in Chains, samo malo žešće osmišljene, dok je refren malo melodičnijeg karaktera nego ostatak pjesme u kojem prevladava žestina gitara i mračni tonovi. Solo pri kraju pjesme je vrhunski i sjajno zaokružuje pjesmu kao cjelinu. „Absolute Zero“ mi je među apsolutnim favoritima. Nešto sporija „A Rumor Of Skin“, s vrlo žestokim ritam gitarama i rifovima u stilu Metallice te vokalom nešto svjetlije boje, podsjeća na stil s „Audio Secrecyja“. Sljedeća, poluakustična „The Travelers Pt. 1“ me odmah podsjetila na sjajnu „Bother“ s deset godina starog debitantskog albuma. Prekrasan vokal, ili kako ja to volim reći za Coreya „voce universale današnjeg metala“ bacit će na koljena i one najzahtjevnije fanove. Svakako poslušati, za opuštanje je, iako kratka, idealna. „Tired“ sa sjajnim gitarama na početku, jedna je od otegnutijih pjesama u kojima vokal najbolje dolazi do izražaja. Kao i u prethodnoj „The Travelers Pt. 1“ imamo sjajno uklopljene gudačke aranžmane, s violončelom, violom i violinom. Jednostavan solo na kraju daje pjesmi još jači karakter. Zbog ovakvih kombinacija gudača i gitara sve sam više počela cijeniti takve aranžmane i uviđam da ih je u mnogim rock žanrovima i podžanrovima sve više pa to pozdravljam. Sljedeća „RU 486“ s bijesnim vokalom i thrash rifovima također mi je jedan od favorita i pravo je iznenađenje što se tiče žestine. To je sigurno bila Jamesova ideja jer se u gitarama osjeća sklonost thrash metal obrascu skladanja na kakav nailazimo i u Slipknotu. Pomalo skandirajući vokal daje malo moderni hc karakter i zbog svim nabrojanih karakteristika ta pjesma će se svidjeti zagriženim metalcima, to mogu reći sa stopostotnom sigurnošću.  Nešto otegnutija tempom „My Name Is Allen“  spoj je pokoje Coreyeve recitacije, izražajnih clean vokala, hard rock rifova i fino klizećih solaža. „Taciturn“ je još jedna poluakustična finoća koja opet oduševljava vokalom i njegovom hrapavošću na jedan lijep način. „Influence Of A Drowsy God“ s malo klavijatura na početku i neobičnom progresivnom idejom definitivno odudara od ostatka albuma, ali na pozitivan način. Oni koji vole progresivnu sjetnost nekih od poznatih predstavnika tog podžanra, ovu će pjesmu cijeniti. „Travelers Pt 2“ nastavak je akustične balade „The Travelers Pt. 1“  u kojoj je Coreyev glas fino kombiniran s klavijaturama. „Last Of The Real“ postaje zanimljiva na početku zbog uvoda basa, nakon čega slijedi Coreyev hrapavi scream  koji je Slipknotovo nasljeđe. Zatim se opet divimo estetici i njegovoj sposobnosti prebacivanja iz growla u clean i obrnuto. Na kraju, ne mogu skriti oduševljenje albumom. Velik sam fan Coreyevog vokala i dokle god bude dobar kako na studijskim albumima, i dakako uživo, uvijek ću biti. Svim fanovima Stone Soura, podržite ovaj sjajan album koji je prepun iznenađenja kojima ste se dugo nadali jer nas 2013. čeka „House Of Gold And Bones – Part 2“!

Popis pjesama:

01 – Gone Sovereign
02 – Absolute Zero
03 – A Rumor Of Skin
04 – The Travelers, Part 1
05 – Tired
06 – RU486
07 – My Name Is Allen
08 – Taciturn
09 – Influence Of A Drowsy God
10 – The Travelers, Part 2
11 – Last Of The Real

Recenzija: Buna Bernarda Juretić