SONATA ARCTICA

THE DAYS OF GRAYS

(Nuclear Blast, 2009.)

80/100

Dugo očekivani album finske power metal grupe Sonata Arctica napokon je ugledao svjetlo dana. Nakon posljednjeg albuma Unia iz 2007. godine, najnovije umjetničko djelo najavljeno prvim singleom “Flag in the Ground” spremno je da preuzme kontolu i predvodničko mjesto vaših playlista.
Instrumentalni uvod, odnosno pjesma “Everything Fades to Gray”,  dočarava mistiku samog albuma već na početku, stvorena da ukaže na tišinu prije oluje koja slijedi pjesmom “Deatharua”. Izvrsno ukomponiran ženski vokal na početku pjesme, te bih istaknula kako je ovo možda i najbolja pjesma na cijelom albumu. Priča o pomutnji u idiličnom životu koji je tema mnogih pjesama ovog benda, teatralna melodija i Tonyjev operni vokal smješta ovu pjesmu izvrsno u radnju mjuzikla. Sama po sebi je cjelina, melodijska radnja s početkom i krajem, pa bi je možda bilo dobro smjestiti na kraj, kao finale teatralne radnje, no s obzirom na početak može ostati tu gdje je, premda se ne uklapa najbolje. To je ujedno i jedina pjesma na albumu koja je vrijedna  spomena s obzirom da nakon nje polako sve počinje “to fade in gray”.  Želeći ugoditi fanovima zbog kritika posljednjeg albuma “Unia” da je prekompliciran, pjesme preduge, dečki iz Sonate su krenuli krivim putem, te je proces “pojednostavljenja” glazbe uzeo maha i oduzeo kvalitetu glazbi na kakvoj je bend izgradio svoj ugled i osvojio srca svih vjernih obožavatelja.
Počnimo s pjesmom “Flag in the Ground”, odabranu s razlogom kao prvi single. Zašto? Vjerojatno jer ta pjesma jedino predstavlja onaj cilj koji su fanovi željeli da se postigne nakom posljednjeg albuma, koji im je sam bend obećao. Pjesma s gitarskom solom, zaraznom melodijom, pričom i kvalitetom. Bend poznat po izvrsnim gitarskim djelovima u pjesmama, na ovom albumu ih skoro u potpunosti izbacuje, stavlja u prvi plan vokalne dijelove, a instrumentalne dijelove predvode ritam gitara i klavijature. Ta jednoličnost se može izvrsno primjetiti u pjesmi “No Dream Can Heal A Broken Heart”, koja je, ne samo klišejevskog naziva, već i takvog karaktera. Neki potpuno novi stil čujemo u pjesmi “Zeroes”, a komentar na nju bi samo bio – komercijalizacija je, kao i kod mnogih bendova današnjice, uzela maha. “Emocionalne” pjesme “Breathing”  i “As if the World Wasn’t Ending” bile bi izvrstan kontrast pjesmama sa prijašnjih albuma, koje posjeduju mnogo više energije nego sadašnje, tako da djeluju kao uspavanke, koje imaju efekta na slušatelja, s obzirom na okolinu u kojoj se nalaze. Prosječna pjesma, koja nas podsjeća na prizvuk stare Sonate Arctice i to njihovih djela kao “Replica”, je “The Dead Skin”, za koju moram kazati, da je upravo zbog svoje prosjećnosti, također jedna od boljih pjesmi na albumu kojoj, naravno, fali kvalitetan gitarski solo. Kad smo već kod prosječnih pjesama, u tu kategoriju bih stavila i “Juliet”. Mislim da svi znamo koja je tema pjesme, ali posjeduje barem malen djelić energije starih pjesama, još jedna teatralna pjesma uz “Deathaura”.
Tek na kraju albuma, dečki su se sjetili ubaciti gitarski solo u pjesmi “The Truth Is Out There”, no ipak, prekasno. Sve završava uvodnom pjesmom kojoj je dodana vokalna dionica…bolje da nije.
Zamislite operno djelo koje sadrži samo vokalne stavke (kod kojih se libreto ne slaže baš najvolje s instrumentalnom dionicom), i to samo recitative, bez predivnih arija i instrumentalnih stavaka. Upravo to je novi album finskih power metalaca Sonata Arctica – “The Days of Grays”.

www.sonataarctica.info

Recenzija: Maja Trstenjak
maja@venia-mag.net