SLIPKNOT – .5: THE GRAY CHAPTER

Slipknot-5-Album-CoverDatum izlaska: 17. 10. 2014.
Izdavač: Roadrunner Records
Produkcija: Greg Fidelman
Žanr: alternativni metal
Ocjena: 6/10

Slipknotov posljednji studijski album „.5: The Gray Chapter“ odmah je po izlasku počeo rušiti sve rekorde prodaje. Na najnovije ostvarenje benda dugo se čekalo, čak šest godina, puno je negativnih događaja zadesilo bend, jedan od osnivača, Paul Gray preminuo je 2010., a Joeyja Jordisona su otpustili krajem 2013. U međuvremenu mnogi su se fanovi pitali u kojem pravcu će Slipknot nastaviti dalje, i preslušavši album više puta, moram priznati da me glazbeno ostavio dosta hladnom, bez obzira na interpretaciju emotivnih tekstova posvećenih Paulu. Dok su Jim Root i Corey Taylor sa Stone Sourom osvajali svijet promovirajući dva albuma „House Of Gold & Bones Pt. 1 i 2“, od kojih je prvi doista vrhunski osmišljen, a slušanjem drugog nastavka nameće se pitanje „Zašto?“, Slipknot je izdao jedino live album „Antennas To Hell“. Bend je jako daleko od zvuka s debija i „Iowe“, jasno nam je, puno se promjena dogodilo, na albumu se, mora se priznati, nalazi nekoliko kvalitetnih rifova, osjeća se da je bend u stvaranje albuma uložio napor, ali malo je toga što možemo smatrati dojmljivim i kvalitetnim rezuktatom. Corey je na sto strana, malo je u Stone Souru, malo piše knjige…S obzirom na istupe u medijima, dalo bi se zaključiti da je on jedan od glavnih umova iza Slipknota danas i bend pretvara u medijski bum koji zarađuje hrpu novca jer ne prođe dan da se nešto o tom bendu ne čuje u medijima. To utječe i na to kako će se album prihvatiti i utječe na slušatelja da si postavi brojna pitanja o tome što uopće može očekivati. Ako vam je Slipknot i sa zadnjim albumom „All Hope Is Gone“ (2008.) bio prosječan, a po meni je znatno bolji od novog, bojim se da ćete biti razočarani ako ste očekivali više. Na kraju, priznajemo da album ima značaj jer je posveta preminulom Paulu, ali koliko su pjesme glazbeno smislene, ovisi o pojedincu koji album preslušava. Prva pjesma „XIX“ uvjerljiv je uvod u kojem Corey dokazuje vokalnu moć, „Sarcastrofe“ ima odličnu bubnjarsku podlogu, Weinberg (identiteti basiste i bubnjara nedavno su potvrđeni od strane otpuštenog tehničara), ali melodija koje bi bile zanimljive nema, sve se utapa u brzini i hrpetini raznovrsnih ritmova i disonanci, koji jesu kompleksni, ali katkad je manje – više. Ne mogu reći da je pjesma na kraju ostavila jak dojam. „AOV“ ima thrash početak koji me, podsjećajući na Slayer, istrgnuo iz letargije koju je uzrokovala njezina prethodnica. Sve je moćno i podsjeća na radove Soulflyja i Sepulture, Coreyjev vokal je moćan i interpretacija odlična, sve dok ne dođe do dijela s čistim pjevanjem koji počinje višeglasnim uvodom, trebao bi stvoriti progresivnu atmosferu, ali takva ogromna promjena narušava estetiku i prolazi mi kroz misao „Ajme, ovo je gore od Limp Bizkita!“. Pjesme na albumu podsjećaju na bolje uspješnice s „Iowe“ i „Vol. 3: The Subliminal Verses“. Corey ima jedan od najraznovrsnijih i najizdržljivih vokala na cjelokupnoj metal sceni, malo je pjevača koji se mogu mjeriti s njegovim potencijalom. Ali taj potencijal pokazuje u krivom trenutku. U „The Devil In I“ osjećamo pravi „stari“ Slipknot zvuk, odličan početak, a čisti vokal u refrenu pjesmu je pretvorio u nešto najmlakije na ovom albumu. Slipknot potvrđuju da su ovim albumom naumili postići još komercijalniji zvuk koji će šira masa lako progutati. Jim Root i Mick Thomson profesionalni su i vješti gitaristi i, na sreću, njihov rad spašava pjesmu. Rifove ćete sigurno pamtiti, ali ih egoistično zasjenjuje Coreyjeva vokalna melodija. Ponavljam, uvijek on mora biti u prvom planu, čak i onda kada to nije poželjno. Melankolična „Killpop“ je jedna od onih tipičnih plačnih pjesama u kojima Corey izražava svoje emocije. A sredinom albuma, pozitivna atmosfera tipičnog Slipknota kakav smo priželjkivali čuti. „Skeptic“ ima jednu od boljih stuktura na albumu i opet izvrstan gitarski i bubnjarski rad. Starim fanovima Slipknota ova bi pjesma mogla dobro leći. To je još jedna od pjesama u kojoj se bend prisjeća Paula pa se dade osjetiti emotivni naboj. Manjak čistog pjevanja pozdravljam ovaj put. Slipknot je – Slipknot, a Stone Sour – Stone Sour. „Lech“ jest nešto jednoličnija, ali intenzivna i uvjerljiva pjesma koja podiže slušatelja. „Goodbye“ je još jedna osobna pjesma u kojoj su čisti vokali zaista impresivni. Odskače od Slipknotovog uobičajenog stila i načina pisanje pjesama. U „Nomadic“ odlični bubnjevi i iznenađujuće dobro uklopljen solo osigurat će da ponovo poželite slušati pjesmu. Iako sve narušavaju čisti vokalni dijelovi koji snažnu pjesmu pretvaraju u mješavinu svega s pop refrenom. Užas. Refren te pjesme nije nešto čega bih se htjela sjećati. „The One That Kills The Least“, priznajem, ima zaista dobro uklopljen čisti vokal u refrenu, a gitarski solo daje pjesmi dodatnu vrijednost. Nakon te pjesme, iako ona ima svoje kvalitete, album postaje užasno dosadan i imate dojam da ste sve te obrasce već čuli. Ni početak „Custera“ ne popravlja dojam, nakon što čujemo ostatak. Gdje je onaj stari Slipknot koji može napisati suvislu pjesmu s pamtljivim refrenom (ok, jedino u „The Devil In I“ imamo taj osjećaj). „The Negative One“ je opet tipična Slipknot pjesma koja bi se nekima mogla činiti kao ponavljanje obrasca „Puno buke nizašto!“. Meni je osobno jedna od boljih na albumu. Ravnopravne su i gitare, vokali, bubnjevi i rad DJ-a. „If Rain Is What You Want“ turoban je, ali dostojan kraj jedne priče koja je bila obavijena tugom i brutalnošću. Coreyjev vokal zvuči još emotivnije i prirodnije nego u drugim pjesmama. Unatoč nekim kvalitetama albuma, Slipknot pokazuje da je bend koji zna trikove biznisa i iza kojega stoji moćna PR mašinerija. Koliko se to dobro odražava na glazbu, promislite sami.

Album kao glazbenu cjelinu, iako je većina pjesama sterilna u glazbenom smislu i dojam popravlja produkcija, zasjenilo je svakodnevno pojavljivanje Coreyja Taylora u Blabbermouthu i Metal Hammeru. Dva mjeseca prije izlaska albuma, bilo je dnevno otprilike pet vijesti i spominjanje imena Slipknot i, uz Coreyja, nekoliko članova u navedenim medijima. Pitanja tko je novi basist, novi bubnjar, pa bend (još samo više privlačeći rulju pod krinkom misterioznosti) djetinjasto izjavi da neće odati imena, i nove maske, ovo-ono, izludilo bi svakoga kome je glazba glavna zanimacija, a medijsko predstavljanje nužno zlo. Nažalost, Slipknot, kao i mnogi drugi američki bendovi, jasno potvrđuje da se glazba više ne prodaje i da je sad ona na drugom mjestu, a brbljanje i lajanje koje će osigurati prodavanje proizvoda, na prvom. To je nepodnošljivo kad čitate glazbene portale, ali na taj način bend poboljšava šansu da se proda, usađujući se u umove čitatelja svakodnevnim istupima u medijima, poručujući “Kupite nas!”. Preživjeli su gubitak jedne od pokretačkih snaga, ali su također naprasno i potpuno bez ikakve najave, otpustili Jordisona putem telegrama dok je igrao igricu u dnevnom boravku (ta vas informacija sigurno nije zaobišla ako vas zanima Slipknot). Jay Weinberg je solidno “skinuo” Joeyjev stil, ali, kao i svaki dobar plaćenik, samo sluša naredbe “alfa mužjaka“ kakvi su James, Mick, Clown i Corey (tako ih je opisao gitarist Jim Root). Inače Root je dobio otkaz iz Stone Soura, što me potiče na zaključak da je i to bend, koji volim od 2002., brod koji tone i da je dominacija i pretencioznost Coreyja Taylora, ne samo na profesionalnoj razini glazbenika, nego i na razini suradnika i prijatelja članova benda s kojima je gradio karijeru, rušilački buldožer koji uništava oba benda. Iako on izjavljuje da njegova nije zadnja, to je samo još jedan potez privlačenja medijske pažnje. Možda nakon što izda i treću knjigu, sam napravi dužu pauzu u oba benda, možda bi se malo odmorili od njega jer ovo je doista – strašno i iritantno. Netko tko se potvrdio kao jedan od najkvalitetnijih vokala na metal sceni, koji posjeduje vještinu pjevanja različitih stilova u različitim registrima, tko ima veliko poštovanje kao glazbenik mnogih od nas, sad je često glasni brbljavac koji iritira scenu i zbog njega glazba kao da sve više pada u drugi plan. Ovaj album je novo poglavlje u životu benda, ne poričemo jer se osjeća da se bend nije spreman predati. No, oni će vjerojatno u očima mnogih fanova vani i ovdje, pogotovo onih koji se sjećaju koncerta 2009. u Domu Sportova kad je još cijela originalna postava bila na okupu, nastaviti živjeti na staroj slavi. Od četrnaest pjesama, možda bi tri solidno upotpunile set liste na budućim koncertima. 2014. obilježena je znatno boljim albumima, ovaj ne treba izbjegavati, ali je mlak u cjelini i ne treba ga niti postavljati na pijedestal.

Popis pjesama:

XIX
Sarcastrophe
AOV
The Devil In I
Killpop
Skeptic
Lech
Goodbye
Nomadic
The One That Kills the Least
Custer
Be Prepared For Hell
The Negative One
If Rain Is What You Want

Recenzija: Buna Bernarda Juretić