(Nuclear Blast, 2009.)

80/100

Čini se da val metal bendova s Gothic predznakom predvođenih ženskim glasovima ne jenjava. Norveški gothic metal bend Sirenia čvrsti je dokaz da jedan takav bend, predvođen ženskim glasom, može uspješno konkurirati onima iz smjera razvodnjenog Gothic Rocka predvođenog bendovima poput Within Temptation ili Epice. Pa nakon turbulentnih promjena u bendu tijekom kojih je Moniku Pedersen zamijenila Ailyn, Sirenia na svom albumu „The 13th Floor“ donosi, ma koliko pokušali šutjeti o tomu, ponešto razvodnjeni gothic metal zvuk. Unatoč anđeoskom glasu prepunom ambijentalnog i atmosferičnog dodira prilagođenog svakoj pjesmi na albumu čini se da Sirenia ipak ne može nastaviti tragovima albuma „At Sixes And Sevens“ ili „An Elixir For Existance“ kojima su privukli punu pažnju gothic metal publike žedne Velandovih do savršenstva dovedenih vokalnih kombinacija muških i ženskih glasova i zbora. Jer neovisno o tomu koliko ćete zavoljeti Ailyn i njezin glas, Monika se trunčicu bolje nosila za melodijskim linijama otvarajući prostor prepoznatljivom, transatičnom Velandovom growlu. Ailyn svojim nježno otpjevanim dionicama ne ostavlja dovoljno snage za Velanda u punom sjaju i to je nit koja definitivno nedostaje Sireniji. Unatoč liniji uspješnog gothic metala i orkestralnim dionicama i lovljivim elementima koji ukrašavaju njihov zvuk. No s druge strane tu su pjesme poput ‘The Mind Maelstorm’ koje se izdižu iznad samog veličanstvenog refrena. Gitare su na albumu žestoke i odlično producirane no unatoč tomu često podbacuju u pokušaju da impresioniraju. Muški vokali nešto su što kod Sirenie uvijek funkcionira besprijekorno, bili izraženi ili pomalo zatomljeni dok prateći zbor čistim glasovima i stihovima na latinskim stvara savršenu glazbenu atmosferu. I upravo je to stavka koja „The 13th Floor“ uzdiže na razinu prethodnih Sirenijinih albuma bez obzira na to što Sirenia, u glazbenom smislu, nije evoluirala od albuma „Nine Destinies And A Downfall“ već se predstavila u istom inspirativnom i emocionalnom identitetu. Komercijalnom. No što je loše u tome? Jer što god da rade na koncu rade – dobro! Upravo to nešto je u čemu drugi symphonic i gothic metal bendovi nisu uspjeli. A zahvaliti mogu isključivo nepresušnoj inspiraciji Mortena Velanda. Njegov pozadinski growl dovoljno je snažan da zadrži Sireniu čvrsto na tlu i izvan svake usporedbe s Nighwishom ili Within Temptation. Poslušajte samo pjesmu „The Seventh Summer“ i sve će vam biti jasno – Velandov tradicionalni death growl i Ailynin čisti soprano glas u jedinstvenoj velandovskoj formuli. Iznenađenje je i pjesma „Beyond Life’s Scenery“ koju otvara dobar gitarski riff, nešto što je iznenađenje za bend koji prije ovog albuma nije koristio bass. A Sirenia ne bi bila skandinavski dark metal bez klavijatura na koje posebice treba obratiti pažnju u pjesmama „WInterborn 77“ i „Led Astray“ u kojoj se nosimo sa luđački brzom dionicom za klasični piano.
The 13th Floor možda nije najoriginalniji album u području gothic metala, pa čak ni onih iza kojih stoji veliko ime norveške gothic metal scene Morten Veland, no svakako je album kojemu se, unatoč svim nedostacima i izletima u vode jedne od podvrsta gothic rocka, ne može osporiti kvaliteta.

Služeni web site: www.sirenia.no

Recenzija: Ivana Sataić
ivana@venia-mag.net