SIDDHARTA 

SAGA 

(Finis Mndi, 2009)

85/100

Siddharta, jedno od najvećih imena slovenske rock scene trenutno je i slovenski rock bend nove generacije (ubrajamo li, pritom, u staru generaciju velikane Laibach i Borghesiu) koji u svojim glazbenim elementima najbolje definira i razvija rock glazbu njegujući svoj specifični i prije svega jedinstveni glazbeni izričaj. Siddharta je bend koji je uistinu razvio svoj vlastiti stil i bend koji razvija svoju viziju i čini esencijalni dio slovenske rock, ali i generalno suvremene kulture.
Svoj peti studijski album nazvan “Saga” snimili su u SAD-u sa svekoliko priznatim producentom Rossom Robinsonom (The Cure, Deftones, Slipknot, Korn) koji im, unatoč očekivanju, nije donio mnogo toga inovativnoga na račun producentskog eksperimentiranja nepresušnim potencijalom ovog u mnogočemu slojevitog benda. Jer “Saga” koliko god da donosi jednu novu priču u sagi o Siddharti aranžmanski, u svojim čistim melodijskim aranžmanima i veličanstvenim refrenima, zvuči tako prepoznatljivo siddhartovski da je tematsko ponavljanje strah s kojim ćemo se suočiti ne samo na ovom albumu koji opet prolazi kroz romantičnu patnju i iz nje izlazi uzdignute glave veličajući predanost i strast već i na nekim budućim uratcima. No unatoč očekivanom i prepoznatom  “Saga”  nikako nije priča koja se odmah zavlači pod kožu i nije nužno album koji ćete lako zavoljeti jer bez gudača i orkestra “Saga” označava kraj jednog kruga i početak novoga. Samo što sada Siddharta zvuči zrelo i suvereno i jasno zna što želi. A bez simfonijskih aranžmana i ublaženog rock doživljaja sada se želi poigravati ljudskom maštom.  Na “Sagi” to im je najbolje prošlo za rukom u skladbama “Narava” i “Alarm” koja je toliko tipična rock pjesma sa iznova otkrivenim synthovima po uzoru na velikane s kraja početka 80.-ih kao Duran Duran. Skladba “Baroko” jedan je od vrhunaca albuma, gitarska “Sterao chorus” upečatljiva je ponajprije zbog Tomijevog vokala bez kojega Siddharta zasigurno ne bi zvučala tako dominantno, uvjerljivo i funkcionalno. No skladba koja istinski odskače od svih ostalih i gotovo čitavog koncepta albuma je “Od mraka do zore” koja traje gotovo 12 minuta i karakteriziraju ju opijajući gitarski riff. Druga koja će isprofilirati drugačijom je posljednja na albumu “Tom Waits For Me” koja je na engleskom jeziku i koju krasi zvuk sintisazjera. A drugačija je samo po tomu što ju svi mogu razumjeti, izvan tih okvira suviše je obična da bi privukla širu pažnju. Govoreći o Siddharti, kao najveći problem kada je riječ o bendu koji je standardno visokokvalitetan i u domovini uživa status velikana no izvan nje se priča svodi na ‘solidnu bazu fanova’ koja može popuniti malo veći rock klub, je pjevanje na slovenskom jeziku koji su unatoč svojoj zanimljivosti i dubini daleki onima koji ga, jednostavno, ne razumiju. Unatoč tomu, Siddharta svojom kreativnošću koja se na Sagi manifestira i u omotu albuma koji doista barata pojomom “art” u svim elementima ima sve predispozicije osvojiti područja mnogo šira od Slovenije. Svakako obratite pažnju!

www.siddharta.net

Recenzija: Ivana Sataić
ivana@venia-mag.net