SepulturaIzdavač: Nuclear Blast
Datum izlaska: 25. 10. 2013.
Produkcija: Ross Robinson
Žanr: Groove metal, thrash metal
Ocjena: 5.5/10

Kad god brazilski thrash veterani Sepultura objavljuju novi album, uvijek počinju prigovori “Joj, to neće biti stari sound! Bez Maxa ništa…” Zatim “Derrick Green je jako plitak pjevač, bend odavno nema više što za reći” i sl. U redu, starog zvuka više nema, tu smo gdje jesmo, albumi poput “Roots” i “Chaos A. D.” davna su prošlost i takva se energija sigurno neće ponoviti. Dok se svi pitaju gdje je stari zvuk, moram vas podsjetiti da smo u novom dobu gdje se bendovi konstantno bore za prevlast na sceni te da je i najvećim i najvažnijim imenima teško prodavati svoja izdanja. Sepultura mi je odmalena bila drag bend, a kad je Max abdicirao sa svog, iz perspektive fanova, očito nikad prežaljenog trona, prihvatila sam Derricka Greena kao novog pjevača Sepulture najnormalnije. Da napomenem još, i s Derrickom Greenom, ruku na srce, čovjek nema glasovne sposobnosti koje obaraju s nogu, niti ima Maxovu dušu kojom bi tako snažno dominirao mikrofonom, Sepultura je izvrstan bend uživo, to nije sporno. Uvijek ću rado pogledati njihov koncert i kad god čujem da nastupaju negdje u susjedstvu ili na nekom festivalu koji posjećujem, izuzetno mi je drago jer znam da me čeka odličan koncert. Međutim, unatoč obećavajućem naslovu albuma koji potiče na razmišljanje “The Mediator Between Head and Hands Must Be the Heart” (naslov inače referira na film Metropolis iz 1927.), album je poprilično brzoprolazan i jedina svijetla točka su solo dionice uvijek inovativnog Andreasa Kissera. Na novom, trinaestom albumu svoj je bubnjarski talent pokazao Eloy Casagrande. Momak zna svirati, ali ne može se mjeriti s onime što nam je davao Igor Cavalera. Mora još učiti da bi uspio slijediti ideju benda, a ne kaskati za onime što su ostali zamislili, kako to zvuči u mnogim pjesmama na albumu. Iako su i ovaj put udružili snage s producentom Rossom Robinsonom, album od 11 pjesama ima možda 3 reprezentativne pjesme koje bismo povezali s njihovom uobičajenom kvalitetom. Kad malo bolje razmislim, ok, Robinson je iskusan producent, ali što očekivati od čovjeka koji iz godine u godinu teži radu s “modernijim” bendovima, nastojeći biti u trendu, i producira i Limp Bizkit između ostalog? Sigurno se nećemo nadati tome da će bend gurnuti što je jače prema naprijed, iako su bili suradnici na “Roots” prije 17 godina kad je bend uživao najveću slavu i sve je najednom potonulo nakon odlaska Maxa, kako mnogi misle. Ja ne spadam u tu skupinu, smatram da je Sepultura s Greenom snimila jako dobre albume poput “Nation”, “Roorback” i “Dante XXI”. Nakon zadnjeg navedenog, iako je “Kairos” pružao tračak nade da će se stvari popraljati, bend kao da je počeo slabiti, a s novim albumom to se i potvrdilo.
Prva pjesma “Trauma Of War” na mene je djelovala potpuno mlako, puno buke nizašto. Oko “The Vatican” se zadnjih tjedana nakon što je izašao spot podigla prava prašina, da je prekontroverzan i sl., tekst je kako priliči bijesu Sepulture, ali glazba pa i spot u paketu, nisu ni približno ono što sam očekivala nakon silne halabuke. Solo je možda među najboljima na albumu, sigurna sam da tome nitko neće prigovoriti. “Impending Doom” nakon vrlo obećavajućeg početnog rifa, postaje definitivno jedna od najplitkijih pjesama, ostat će vam u sjećanju jedino nekoliko efektnih jezgrenih refrena u sredini pjesme. Dojam se nakon par ne katastrofalnih, ali bome niti pretjerano dojmljivih pjesama, uvelike popravlja na “Manipulation Of Tragedy”. Thrash rifova ima pregršt, čak je i vrlo privlačan jedan pomalo plemenski performans na bubnjevima. Ovo mi je svakako jedna od najdražih pjesama na albumu. Posjeduje sve što bih očekivala od benda Sepulturinog kalibra. “Tsunami” ne razočarava svojom strukturom, rifovi su vrlo čvrsti, starim fanovima bi se pjesma mogla svidjeti, ali i ono malo bijesa koje je Derrick Green imao u prethodnim pjesmama, gubi se u zaglušujućim gitarama koje čovjeka jednostavno pojedu. Cijela pjesma ostavlja dosta jednoličan dojam, iako posjeduje vrlo respektabilne rifove. Na “The Bliss Of Ignorants” Green pokazuje vokalni bijes, ali opet monotonija pjesme prisutna je u zraku. Ne zna se što je pisac htio reći, ali opet svijetlo na kraju tunela daje par “tribal” performansa na bubnjevima koje obožavam kod Sepulture.
Vrlo spora i netipična za Sepulturu, “Grief” (to bi moglo biti pozitivno, ali ne ispada tako), toliko je otegnuta i dosadna da biste se mogli pitati što ovo radi na albumu jer ne spada nikamo. Kao da ste okrenuli drugu stranicu na radiju. “Age Of The Atheist” opet kao da nije pisao isti bend. Lagani rock ritmovi gitara s kojih se prebacuju opet na thrash/hard-core obrazac, opet mi nisu logični niti dobro uvršteni u pjesmu. Ponovo nakon nekoliko flopova, dolazi još jedna uspješnica “Obsessed” gdje stvar popravlja gost na albumu, slavni Slayerov Dave Lombardo. Casagrande će taj bubnjarski duet sigurno sa zadovoljstvom do kraja života svima isticati. Album završava s obradom “Da Lama Ao Caos” Chico Science-a. Zašto se bend odlučio na taj korak, teško je reći, pjesma ima zanimljiv plemenski ritam, ali vokalni dio mi zvuči kao parodija nečeg što ne mogu definirati.
Mišljenja o albumu će biti svakakva. Meni osobno je zadnje dobro što je Sepultura snimila “Dante XXI” iz 2007. Ne zaboravimo da će rasprave potaknuti i to što su nedavno i Soulfly snimili novi album “Savages” pa će sad opet početi dosadni komentari što više liči staroj Sepulturi. Odgovor je vrlo jasno i glasno: ništa! Imamo to što imamo, borbu za prevlast sam već spomenula. Žalosno je kad je u pitanju nekakav kapital i međusobno natjecanje na sceni, ali to je neizbježno. Sigurna sam da mnogi dijele moje mišljenje kad je u pitanju kvaliteta Sepulture uživo, no smatram da će se mnogi također složiti da je ovo definitivno jedno od najslabijih izdanja benda u zadnjih nekoliko godina. “Manipulation Of Tragedy”, “The Vatican” može proći, “Tsunami” i “Obsessed” djelomice oživljavaju duh Sepulture, ali bojim se da to nije dovoljno da za albumom posežete neko dulje vrijeme.

Popis pjesama:
1. Trauma Of War
2. The Vatican
3. Impending Doom
4. Manipulation Of Tragedy
5. Tsunami
6. The Bliss Of Ignorants
7. Grief
8. The Age Of The Atheist
9. Obsessed
10. Da Lama Ao Caos

Recenzija: Buna Bernarda Juretić