SEPTICFLESH – Titan

septicflesh-2014-titanDatum izlaska: 16. 6. 2014.
Izdavač: Seasons Of Mist
Produkcija: Logan Mader
Žanr: symphonic death metal
Ocjena: 9.5/10

Od posljednjeg albuma “The Great Mass” grčke symphonic metal atrakcije Septicflesh prošle su tri godine. Na novom “Titan-u” bend je opet posvećen masivnom i impresivnom nastavku epske bitke u kojoj je na prvoj fronti još jednom snažna orkestralna izvedba FILMharmonic Orchestra. Od prošlog albuma me fascinira sposobnost ovog benda da na ovako megalomanski način spoji složenost orkestralne izvedbe s težinom svojih death metal aranžmana. Produkcija na ovom albumu je na visokom nivou, ovaj put je bend album napravio pod producentskom palicom Logana Madera (poznat kao bivši guitarist Machine Heada), koji je svoj posao odradio vrlo profesionalno, izbalansirano i kao Peter Tägtgren na prošlom albumu, znao je što radi. Album Septicflesha nema smisla analizirati i secirati na glazbenoj razini, odmah nakon prvog slušanja vidi se da je riječ o bendu čiji je pristup pisanja glazbe daleko napredniji od većine bendova na sceni (izvedbe uživo su uvijek naravno druga priča, ali sada nećemo u to ulaziti). Ima bendova koji su se posljednjih godina dosta probili, poput Fleshgod Apocalypse, i rade nešto slično, ali ni upola glazbeno složeno da to na kraju dâ ovako impresivan rezultat. Septicfleshu to uspijeva sve bolje i bolje još od „Communiona“, a to uvelike mogu zahvaliti svom gitaristi i glavnom čovjeku iza orkestralnih aranžmana, Christosu Antoniou-u koji je klasično glazbeno obrazovan. Album počinje s „War In Heaven“ u kojoj odmah nailazite na snažnu orkestralnu izvedbu.

Što se vokala tiče, nema puno prigovora. Seth Siro Anton nikad nije pretjerivao niti pokušavao growl vokalima dominirati nad svime ostalim, a opet je uvijek zvučao ozbiljno i uvjerljivo. Uključivanje zborske kratke dionice na kraju također se uklopilo vrlo dobro u pjesmu. „Burn“ ne obiluje orkestracijama, ali svakako je za tvrdokorne death metal fanove s jednim od najžešćih rifova na albumu. Sethovi zlokobni duboki vokali i Sothirisovi čisti i nešto mekaniji vokali međusobno se suprotstavljaju i odlično kontrastiraju, dok impresivnosti cijele pjesme pridonose moćni bubnjevi kakvima bend opravdava svoju odanost death metalu kao osnovnoj bazi. „Order Of Dracul“ mi je jedna od najdražih pjesama, tempom vrlo raznovrsna, bubnjevi Fotisa Benarda ostavljaju dojam na nekoliko mjesta kao da su zlokobna lokomotiva koja prevozi perfekciju orkestra. Dio s čembalom koji ima orijentalni prizvuk jedan je od ukrasa na albumu koji ćete svakako zapamtiti.

„Prototype“ je vrlo usložnjena s impresivnim skladom orkestra naspram death metal obrazaca, ono što iznenađuje je dječji zbor, što nije loša ideja u danom trenutku. Pjesma je svakako jedna od najtežih na albumu za pratiti i slušati jer je kao mozaik sastavljen od pregršt različito modeliranih sitnih djelića, od početka do kraja. Mračna „Dogma“ opet posjeduje duboke, zlokobne i mračne rifove koji će zadovoljiti sve one koji vole mračnu glazbenu stranu ovog benda, a ne zanimaju ih toliko orkestralni aranžmani. Meni su osobno ženski vokali i zboru vrlo impresivni. Ja sam među onim fanovima benda koji jednostavno jedva čekaju da se pojavi neki klasični glazbeni element koji bend stavlja usred kakve bitke između dva svijeta. Sami gitarski rifovi imaju ponešto doom metal karakter. Na početku smirena, da bi do kraja postajala sve složenija je svakako „Prometheus“, također jedan od mojih osobnih favorita. Ova pjesma ima glazbeno, a i konceptualno (naslov mi posebno skreće pažnju iz osobnih razloga jer se bavim svjetskom književnošću i komparativnom mitologijom pa mi svašta pada na um dok ju slušam). Opet na nju se konceptualno nadovezuje i „Titan“. Dok ju slušam razmišljam „To, ovo je glazba za mene!“ i da je ova godina na neki način spašena na planu metal glazbe jer je ove godine iznjedreno toliko loših i slabih albuma da je to nevjerojatno. Album Septicflesha definitivno ne spada u tu kategoriju. Kaotična, šizofrena i bijesna „Confessions Of A Serial Killer“ neće ostaviti ravnodušnima prave death metal poklonike, iako se povremeno neočekivano usporava tempo i ostavlja se prostora zboru da dođe do izražaja. S početnim rifovima „Ground Zero“ dobivate dojam da se ne radi o Septicfleshu nego o nekom old school death/black metal bendu, ali onda se to ubrzo opet mijenja snažnim disonancama, promjenama tempa itd. Sotiris se opet dokazao svojim vrlo neobičnim čistim vokalima čija je boja, s nedostatkom riječi – čudna, ali u pozitivnom smislu i bendu daje još veću unikatnost. „The First Immortal“ uvjerljiv je kraj albuma. Još jedna pjesma u kojoj je orkestar u prvom planu, ne nailazim na slabu točku. Priča je zaokružena s prikladnim krajem i izvedba zbora je opet na samom vrhu. Kad čovjek prođe nekoliko puta kroz sve pjesme na albumu, zabavno mu je zamišljati kako bi zvučale neke orkestralne dionice kojih nema u par pjesama, no to nije zamjerka albumu. Mašti na volju.

Na kraju, ne preostaje mi ništa drugo nego da ovom albumu dam vrlo visoku ocjenu iz više razloga; prvi je taj što me otrgnuo iz svakodnevice i potaknuo na razmišljanje. Taj je album plod velikog truda koji će, nadam se, oni kojima dođe pod ruku znati cijeniti. Drugi razlog je taj što je veliko glazbeno osvježenje u moru prosječnih albuma ove godine. Bend nije žurio s radom, zato smo i čekali tri godine, ali nismo čekali uzalud! I treći bi razlog bio taj što se kao metal fan koji traži nešto inovativno i misteriozno mogu u njemu prepoznati i opravdao je moja očekivanja, kako na glazbenom, tako i na konceptualnom planu.

Ovaj album je svakako među najboljima ove godine i sigurna sam da će biti prepoznat i priznat. Masivna orkestralna izvedba svakako će izazvati osjećaj strahopoštovanja. Apsolutno preporučam svima kojima je dosta istosti i prosječnosti!

Popis pjesama:
01. War In Heaven
02. Burn
03. Order Of Dracul
04. Prototype
05. Dogma
06. Prometheus
07. Titan
08. Confessions Of A Serial Killer
09. Ground Zero
10. The First Immortal

Recenzija: Buna Bernarda Juretić