SENTENCED 

THE FUNERAL ALBUM

(Century Media Records, 2005)

90/100

Nakon 16 godina postojanja Sentenced su objavili svoj posljednji album. Pa iako su definitivno jedan od mojih najdražih finskih bendova moje upoznavanje benda ne seže u 1994. godinu kada su objavili album “Amok” koji je kasnije proglašen njihovim vrhuncem što se tiče heavy metal izražaja. Vrijeme je ostavilo značajni trag u promjeni njihova glazbenog stila i taj ‘novi’ zvuk okarakteriziran kao melankolični rock s obrisima metala koji je zapravo ništa drugo nego balansiranje izmedu gothica, rock’n’rolla i metala označio je početak moje osobne Sentenced ere. Stoga je najtužnija stvar koja je iz toga proizašla to što su Sentenced snimili svoj posljednji album! Fanovima su još krajem veljače na služebenim web stanicama obznanili da neće biti ponovnog okupljanja ili povratka. Znači, pred sobom imam “The Funeral Album” koji je upravo ono što sam od benda i očekivala – način da dostojanstveno napuste scenu, bez iznenadnih promjena u bendu između dva albuma ili preko volje odsviranih turneja.
Što donosi “The Funeral Album”? Ukratko rečeno – sve najbolje što su Sentenced odsvirali u posljednjih 10-ak godina i ništa što već nije poznato sa prethodnih albuma “The Cold White Light” ili “Crimson”. Mnogo gitara i riffova pomalo podsjeća na album “Down” iz 1996. dok gitarističke solo dionce vraćaju misli opet na album “Amok”. Na “The Funeral Album” nikako se ne može ne zamijetiti i produkcija koju je gotovo bez greške kao i uvijek potpisao Hiili Hiilesma koji je producirao i aktualne studijske uratke Moonpella, The 69 Eyes i mnogih drugih. Svoj prepoznatljiv rukopis Hiili je još više naglasio u pjesmi “Ever-Frost” koja će na trenutke podsjetiti na “Exorcista” dok je “Where Waters Fall Frozen” jednominutni insturmentalni metal trenutak koji je zapravo najžešća stvar koju su Sentenced snimili posljednjih godina i koji podsjeća na pjesmu “Keep My Grave Open” sa albuma “Down” gdje Ville progovara o tome kako određene stvari ne umiru samo tako. “Dispair-Ridden Hearts” je eksperimentalna pjesma koju otvara harmonika dok album zatvara savršeno naslovljena “End of the Road”. Na čitavom albumu vokal Villea Laihiale je toliko dubok i tužan da gotovo da se zabrinete hoće li i on skončati tijekom bendovog zadnjeg nastupa.
Cijela je post-“Down” Sentenced era sabrana na ovom albumu – žestoki rock riffovi, snažne melodije, stihovi od kojih srce proplakuje, tematika smrti, samoubojstva, gubitka, ljubavi, razočaranja, osvete i duboke tuge. Obuhvaćeno je sve što definira posljednji bedov korak – smrt i pogreb. Pa s obzirom na to da je došlo vrijeme da fanovi prihvate da je ovaj album posljednji kojeg će Sentenced izdati nikako im ne smiju promaknuti vrhunci albuma, pjesme “May Today Become The Day”, “Ever-Frost”, “We Are But Falling Leaves”, “A Long Way To Nowhere”, “Where Waters Fall Frozen” ili “End Of The Road”.
Osobno će mi nedostajati Sentenced. Na stranu to što su odlični glazbenci i što su utjecali na mnoge bendove (njihovi rani radovi mnogo su žešci i smatraju se najsnažnijim utjecajem na gothenburški zvuk) jer danas ne možete kod mnogo bendova naći emocije od kojih su Sentenced gradili svoju glazbu. Postoje trenuci u životu (ne nužno samodestuktivni) kada su Sentenced savršeni način za opisati kako se osjećaš.

www.sentenced.org

Recenzija: Ivana Sataić
ivana@venia-mag.net