SANCTUARY – The Year The Sun Died

Press_Cover_01Datum izlaska: 6. 10. 2014.
Izdavač: Century Media
Produkcija: Chris „Zeuss“ Harris
Žanr: power metal
Ocjena: 9/10

Priča Sanctuaryja, krajem osamdesetih jednog od najrelevantnijih power metal bendova u Americi, počinje 1985. i dobiva zaplet debitantskim „Refuge Denied” (1987.), nakon što ih je otkrio frontmen Megadetha Dave Mustaine, ujedno i producent albuma. Uspjesi se nastavljaju i kasnije s „Into The Mirror Black” (1989.), čime bend počinje uživati uspjehe u Europi. Sanctuary se raspušta 1992. zbog pritiska diskografske kuće Epic koja ih, s obzirom da su iz Seattle-a, kolijevke grunge-a, pokušava usmjeriti da zvuk razvijaju prema grunge formuli, ali bend to odbija i prestaje s radom.

Svako zlo za neko dobro – iz pepela Sanctuaryja nastaje jedan od najinovativnijih progresivnih power/thrash metal bendova, preenigmatičan za svrstavanje u kalupe, utjecajni Nevermore, u kojem je karijeru gradio i stil razvijao danas jedan od najvećih američkih gitarista, Jeff Loomis. On se i sam pridružio Sanctuaryju u kasnijoj fazi prije raspuštanja. Na žalost mnogih fanova, Jeff Loomis i bubnjar Van Williams otišli su iz Nevermorea u travnju 2011., bend je prestao s radom do daljnjega, a Warrelu su se ponovo otvorila nova vrata i udružio se sa starim kolegama, gitaristom Lennyjem Rutledgeom i basistom Jimom Sheppardom (također iz Nevermorea), oživivši Sanctuary i počevši raditi na pjesmama za novi album. Budući da su Nevermore prije više od tri godine prestali s radom, što mi je osobno teško palo jer sam velik fan dosta dugo, i Warrela se neko vrijeme nije moglo čuti ni nanovo uvjeriti u vrijednost njegovih vokalnih vještina, priznajem da sam s velikim zanimanjem i entuzijazmom krenula preslušavati novi album.

Bend, kojem je ovo prvi album nakon 25 godina, nastavlja u prepoznatljivom stilu samo sa, sasvim razumljivo, boljom i naprednijom produkcijom. Tu su zahtjevne solaže Rutledgea i Brada Hulla, obilje Warrelovih raznovrsnih vokala odlične i nepogrešive dikcije i intonacije, kao i vješta bubnjarska podloga Davea Budbilla, ravnopravna svemu navedenome. Od prve pjesme „Arise and Purify“, koja mi odmah po prvom preslušavanju postaje jedna od najboljih na albumu, uživamo u Warrelovom osebujnom vokalu, koji je najveći adut benda, što je bio i Nevermore-a u najboljim danima. Ne moram posebno napominjati štovateljima lika i djela Warrela Danea, kakav sam i sama, da su tekstovi pjesama također vrijedni divljenja. Ne trebate se opterećivati sa zavirivanjem u tekst jer se sve jasno razumije iz njegove interpretacije. Oduvijek sam bila velik fan njegovih kompliciranih filozofskih sadržaja pjesama. „Arise and Purify“ posjeduje solažu već na početku koja, budimo iskreni, podsjeća na ostavštinu Nevermorea. Na kraju nailazimo na visoki vokalni fah. Odlično izvedeno, ne kao prije 25 godina, ali još uvijek odlično. „Let The Serpent Follow Me“ ima promjena tempa u izobilju, a opet ju krasi formula s uvodnim solom prije vokalne dionice. U refrenu, nešto jednostavnijem, smiruje se struktura, a nakon drugog ponavljanja tu su  više thrash gitare i dominantan skandirajući vokal, nakon kojeg nastupa gitarski solo. Pjesma je drukčije dinamike nego njezina prethodnica, ali ne znači da je manje zanimljiva. Sporija „Exitium“ tipičan je primjer pjesme u kojoj Warrel daje veliko bogatstvo svog vokala, pa su tu prisutne dubine, malo i hrapaviji prizvuk, držanje daha…sve to pridonosi mističnosti njegove interpretacije. „Question Existence Fading“ s thrash rifovima, također je nakon „Arise and Purify“ moj osobi favorit. Warrelov vokal zvuči upozoravajuće, autoritativno i pripovjedački. Nema vokalnih bravura, refren nije toliko kompliciran, ali ne nedostaje estetike i odmjerenosti u elementima koji su upotrebljeni da se postigne krajnji, vrlo uspješan rezultat. „I Am Low“ prije druge minute, ostavlja dojam melankolične polubaladne pjesme, kad nas najednom iz početnog dojma, izvlači snažan thrash rif. Nakon tog refrena opet se nastavlja s početnim obrascem. Warrelov vokal je u ovoj pjesmi u njegovoj najprirodnijoj srednjoj lagi (znamo da on inače može sve otpjevati, u nekim trenucima preslušavanja albuma, pomišljam na neke od najdražih stvari s Nevermoreovih albuma „Dreaming Neon Black“, „Dead Heart In A Dead World“ i „This Godless Endeavor“), što omogućava isticanje njegove nezemaljske predivne boje glasa.

„Frozen“ je još jedna pjesma s odličnim power i thrash rifovima i nepredvidivo brzim soloima pa će zbog atraktivne strukture biti jedna od onih koje će biti stalni stanovnik set-liste. „One Final Day (Sworn to Believe)“ kraća je polubaladna i poluakustična pjesma u kojoj je opet u prvom planu Warrelov vokal, ali i solo dionica na poluakustičnoj gitari. Nakon malo mirnijeg dijela albuma, tu je „The World Is Wired“ sa snažnim rifovima, ali ne toliko atraktivna kao neke njezine prethodnice. Pjesmu ne zahvaćaju predramatične promjene, zbog svoje uniformnije strukture i temeljnog thrash rifa mogla bi biti među onima koje će fanovima ostati u uhu. Kompleksne, ali ne pretjerane solaže na par mjesta, vješto su uklopljene i unose dinamiku u pjesmu. Definitivno se radi o još jednoj pjesmi koja je, jednostavno rečeno, pun pogodak. Kad čovjek naiđe na naslov „The Dying Age“ očekuje nešto nepredvidljivo i dramatično, barem mistično, u neku ruku, međutim većinu pjesme obilježava Warrelov pripovjedački vokal. Nešto dramatično je tek na kraju. Unatoč naslovu, ova mi se pjesma nije uvukla pod kožu, barem s aspekta same glazbe. Kratka instrumentalna „Ad Vitam Aeternam“ uvod je u posljednju „The Year The Sun Died“. Album će, vjerojatno većini, proteći dosta brzo, ali to nije toliko loše i ne znači da je nekvalitetan. Kvaliteta albuma se i očituje u želji fanova za još muzike, ali ipak u nekoj točki mora sve završiti. Unatoč sporom tempu posljednje pjesme, vokal je raznovrstan, gitare slojevite, i u refrenu dobivamo dramski glas Warrela kakav je dostojan kraja albuma. Očito je da je ovaj album proizvod vrlo iskusnih glazbenika koji su od reda vrsni tekstopisci, interpretatori i skladatelji. Velika sam obožavateljica Warrelovog vokala preko deset godina, nakon otkrića „Dreaming Neon Black“ i smatram ga najboljim i najoriginalnijim na metal sceni, iako nije previše razvikan. Odlične dikcije, raznovrstan u izvedbi, opsega oko čak četiri oktave (bez obzira što mu s godinama visine nisu više izražajne kao nekada), dramatičan i mračan u mnogim svojim pjesmama, pripada samom vrhu među suvremenim metal pjevačima. Napomenut ću i da Sanctuary dolaze s Overkillom u zagrebačku Tvornicu 11. ožujka sljedeće godine, stoga ne propustite ovaj vrhunski bend uživo. Ovom se albumu u mnogim medijima pripisivao epitet „najiščekivanijeg“ metal albuma u 2014. i rekla bih da je album opravdao sva očekivanja. Preporučam ga svim starim Nevermore fanovima i onima koji su upoznati s prva dva albuma Sanctuaryja, razlike su velike, ali snaga i zrelost novog albuma smješta ga s njima na vrh piramide po kvaliteti. Također će ovaj album biti otkriće svima onima koji su se zaželjeli ozbiljne i profesionalne metal izvedbe i kvalitete u svakom pogledu. Na kraju ove godine, metal scena je okrunjena vrhunskim albumom. Preporuka svima!

Popis pjesama:

  1. Arise and Purify (4:14)
  2. Let The Serpent Follow Me (4:47)
  3. Exitium (Anthem of the Living) (4:54)
  4. Question Existence Fading (4:20)
  5. I Am Low (5:15)
  6. Frozen (5:46)
  7. One Final Day (Sworn to Believe) (3:31)
  8. The World is Wired (5:08)
  9. The Dying Age (4:52)
  10. Ad Vitam Aeternam (1:30)
  11. The Year the Sun Died (5:33)

Recenzija: Buna Bernarda Juretić