POISONBLACK 

Lust Stained Despair

(Century Media)

Drugi album solo projekta Villea Laihiale, bolje poznatog kao glavnog vokala Sentenceda, je konačno ugledao svjetlo dana. Ovaj album se očekivao više od tri godine i fanovi su već postajali neugodno nestrpljivi. Naziv albuma je “Lust Stained Despair” (skraćeno LSD, khm…op.a.) i sastoji se od jedanaest pjesama. Ono što je u početku intrigiralo, i pomalo zabrinjavalo, fanove je činjenica da je na ovom albumu Ville odlučio sam preuzeti ulogu vokala koju je do tada uspješno obavljao Leppaluoto (Charon). Svi su se pitali hoće li album previše ličiti na radove Sentenced-a ili će pak biti sličan prošlom albumu Escapexstacy-u (iako je Ville izričito naglasio da će ovaj uradak biti nešto drugačiji). Na prvo slušanje LSD i podsjeća na Sentenced, što zbog jačeg zvuka što zbog Villeovog specifičnog glasa. Međutim, dalje ću se ograditi od upoređivanja sa Sentecedom jer ono što spaja ova dva benda je Ville i to je to. Odmah na prvoj pjesmi “Nothing Else Remains” je uočljiva promjena benda i promjena maltene cijele postave benda. Pjesma je dosta žešća nego što bismo očekivali od Poisonblacka sudeći po prvom albumu. Villeov glas onakav kakav pamtimo iz Sentenced-ovih najboljih dana-bez mane, sve savršeno otpjevano. Iduća pjesma, “Hollow Be My Name”, je dosta slična prošloj iako malo melodičnija. “The Darkest Lie” je doista ugodno iznenađenje. Prelijepa melodija ukomponirana sa odličnim ritmom. Jedna od, na neki nacin, blažih pjesama na albumu. “Rush”, pjesma koja je imala čast biti prvi single, savršeno predstavlja čitav LSD. Pamtljiv refren, upečatljiv riff i odlična glasovna izvedba. “Nail” i “Raivotar” ne odskaču od ostatka albuma. Ono što ih obilježava je dosta interesantna melodija i vokalne dionice.
“Soul In Flames” i “Never Enough” – dosta brže od ostalih. Gitare odlično usklađene sa vokalom, a bubnjevi savršeno uklopljeni.
“Pain Becomes Me” je, nažalost, jedina balada na albumu. Nije to nikakav dosadni goth šlager. Atmosfera postignuta akustičnom gitarom, klavijaturama i Villeovim glasom zaista odiše emocijama. “Love Controlled Despair” (moj favorit na albumu) i “The Living Dead” (završna pjesma) ne donose ništa pretjerano novo, ali su specifične na svoj način.
Sve u svemu, album kao album je odličan. Ville je savršeno odradio svoj posao sa gitarama i vokalima. Jedina mana ovom djelu je to što je potrebno dosta slušanja da se razluče pjesme. Nakon “Escapexstacy-a” ovo nitko sigurno nije očekivao. Pjesme su dosta dinamične i nisu tako lako pamtljive kao što smo navikli kod Villea. Možda čak u par navrata zvuče kao nasilno napravljene, sa previše “harder & dirrtier” zvuka. Međutim, sam Ville je album okarakterizirao kao DarkrockMetal, i mislim da se kao takav treba i promatrati. Svaka pjesma je na neki način, iako se to u početku ne čini, individualna i stoji za sebe. Neki fanovi su razočarani što više nema “Escapexstacy” zvuka a neki oduševljeni “povratkom Sentenceda”. Ja, pak, ne bih rekla ni jedno ni drugo. Ovo je Villeovo osobno djelo, nešto sasvim drugačije. Da, možda je teško prihvatljivo ali ga vrijedi i imati u kolekciji. Sada me žarko zanima hoće li Poisonblack biti više albuma i ako bude kako će zvučati… Ali to ćemo morati pričekati još nekoliko godina. Do tada imamo dva odlična, iako potpuno različita, djela ovog benda.

www.poisonblack.com

Recenzija: Mistress Of Pain