Datum izlaska: 17. 1. 2011.

Label: Monkeywrench / Universal

Žanr: Alternative rock, grunge

Ocjena: 4

Pearl Jam, jedan od najutjecajnijih grunge bandova, ove godine obilježavaju dvadeset godina svoga rada i tom prigodom izdaju live album  „Live On Ten Legs“ koji je kompilacija pjesama izvedenih uživo u periodu od 2003 do 2010. Album sačinjava osamnaest pjesama, stilski vrlo raznovrsnih, od balada do žešćih stvari stadionskog karaktera. Pjesme su vidljivo pomno odabrane, visoke produkcije. Možemo nadodati da je album remiksirao dugogodišnji bendov suradnik Brett Eliason. Vrlo zanimljivo, prva pjesma na albumu je obrada Joe Strummer & The Mescaleros-a „Arms Aloft“ i neobično je što je bend odlučio otvoriti album obradom, ali mora se reći da je ona solidna i vrlo dinamično izvedena te malo odskače od standardnog stila banda pa djeluje osvježavajuće u usporedbi s ostatkom pjesama, koje naravno, nisu ništa manje kvalitetno izvedene. Ostale pjesme, koje, kako izvedbom tako i produkcijom, zaslužuju pažnju su „Animal“  s  albuma Vs. koja je žestoka, brza hard rock stvar koja popraćena pjevanjem publike stvara osjećaj kao da se radi o vremenu stadionskog rocka 80-ih. „I Am Mine“ s Riot Acta instrumentalno je dobro izvedena, a vokalno pogotovo jer se u njoj, kao i u nekim kasnijim pjesmama ističe kvaliteta Vedderovog baritonalnog  vokala koji je uživo jedan od najboljih pjevača na rock sceni. Smatram da je bend pa i sam vokal kvalitetniji ako uživo pjesme izvodi kvalitetnije i energičnije nego u studiju jer je to prava slika tog banda i njegove glazbene kvalitete. „Unthought Known“ s Backspacera, vrlo je snažna s vokalom u prvom planu i odličnim lyricsima koji su uvijek bili jedna od najjačih strana ovoga benda. Ito jedna od pjesama koje su istovremeno osjećajne i iskrene, a opet nimalo tekstualno klišeizirane. Iako je Backspacer noviji album (2009.), definitivno nije opovrgnuo kvalitetu benda te vjernost glazbi koji stvaraju. „Rearview Mirror“ također s Vs.-a vraća nas u period rock glazbe 70-ih, a istovremeno ima prizvuk new wave-a i post punka zbog živahnosti i lakog upijanja odmah na prvu loptu. „The Fixer“ i „Just Breathe“ ne razlikuju se puno od načina kako su izvedene na albumu također punkerskijeg karaktera, jednostavnije i kraće u odnosu na neke stvari sa starijih albuma. Među pjesmama koje su me se svakako dojmile je „Nothing As It Seems“ koja odmah blues-rock stilom obogaćenog prvog rifa odmiče od ostalih pjesama na albumu. Pjesma koja se stilski može svrstati u stadionski rock sa blues-rock gitarskim dionicama nije nešto najtipičnije za Pearl Jam, ali je jako dojmljivo i kvalitetno. A zatim, negdje pri samom kraju albuma slijede stvari s Ten-a, veliki hitovi „Jeremy“, „Alive“ te  „Porch“, očito izvrsno prihvaćeni od publike koja je s oduševljenjem prihvatila i glasovno popratila izvedbe hitova s najslavnijeg albuma banda. Kad slušate neki live album i u mislima vam se stvara slika publike koja uživa na koncertu, to je dragocjenije nego kad gledate DVD, vjerujte, jer taj intenzitet pamtite duže i puno je manja vjerojatnost da će se isfurati i dosaditi s vremenom. Bez obzira što su hitovi i što mnogi smatraju da su  melodijski i refrenima jednostavne  „Jeremy“ i „Alive“ su pjesme zbog kojih ovaj bend prepoznajemo i zbog kojih će on ostati zapamćen, prema tome, u tome je njihova vrijednost. Za kraj, mogu napomenuti da ipak s obzirom na fantastičnu produkciju, alibum na nekim mjestima zvuči pomalo previše „studijski“ pa se produkcijom smanjio taj intenzitet performansa uživo, što je možda jedna zamjerka.  Ipak, izbor pjesama je više nego solidan i ovaj album osim što predstavlja sliku svega što je bend napravio u karijeri, postat će definitivno jedno od ključnih izdanja benda. Vjerni i dugogodišnji fanovi sigurno neće biti razočarani.

Popis pjesama:

1. Arms Aloft
2. World Wide Suicide
3. Animal
4. Got Some
5. State of Love And Trust
6. I Am Mine
7. Unthought Known
8. Rearview Mirror
9. The Fixer
10. Nothing As It Seems
11. In Hiding
12. Just Breathe
13. Jeremy
14. Public Image
15. Spin the Black Circle
16. Porch
17. Alive
18. Yellow Ledbetter

Recenzija: Buna Bernarda Juretić