PARADISE LOST

FAITH DEVIDES US – DEATH UNITES US

(Century Media, 2009)

85/100

Zajedno sa svojim sunarodnjacima My Dying Bride i Anathemom, Paradise Lost su bili pioniri death/doom metal subžanra, prije nego što su se pretvorili u istinske gothic metal bendove i kasnije ekvinacije sa synth rockom i elektroničkom glazbom. Sa Faith Divides Us – Death Unites Us , osim nedostatka elektroničkih elemenata, uspješno su sintetizirali sva svoja dosadašnja postignuća.
Kada su Paradise Lost izdali In Requiem prije nekoliko godina, većina fanova je pretpostavljala da će stvari uistinu biti tako dobre. Naravno, album nije bio u potpunosti doom, ali je izmješao kasnije poppy albume benda s metallic daškom koji nismo imali prilike čuti od Draconian Times. Ipak, ispada da bend nije dovršio proces vraćanja svojim korjenima. Faith Divides Us – death Unites Us daje zadnje daške bendovog pop zvuka i zamijenjuje ih doomom njihovih posljednjih izdanja. U procesu kojem su lako kreirali najmračniji i najjači album svoje karijere – album koji vuče jednako Lost Paradise, Icon i Draconian Times, dok još uvijek zadržava moderni zvuk, čak donosi nekoliko iznenađenja.
Katarza u „Faith Divides Us – Death Unites Us“ ne postoji, sve pjesme vas dovode u najtamniji dio vaše duše. Kontradikcija između „sudbine“ i „sebe“ i uvijek prisutne „smrti“, rat između spomenutih u svakoj pjesmi albuma uz pomoć glasa Nicka Holmesa i kapitavne gitare Grega Mackintosha. Iz tamnog tempa „As Horizons End“ do jačine „I Remain“  i velike naslovne pjesme „Faith Divides Us – Death Unites Us“ može se vidjeti varijacija podtonova u bijesu unutar melankolije.
Album nije lak za slušanje, unutarnja borba u svim ambijentalnim pjesama zahtjeva od slušatelja da prate isti put koji su im pjesme i glazba pripremile. Stalno prisutna umjetnost skladanja Paradise Losta čini album kontradiktornim koji ulazi u tvoj um. Glas Nicka Holmsa je dublji,  jači. Postoje momenti gdje mu je glas više akustičan ali se ubrzo stopi s tamnijim zvukom sličnijim prizvucima starih doom albuma.
Vrhunac? Teško je išta drugo reći no – cijeli album! Od dubokih osjećaja kao „As Horizons End“ do „First Light“ koji sadrži opake vokalne kombinacije i Nick dokazuje da je opet u igri. „Frailty“ izgleda kao početak balade ali se pretvara u atmosferički chruser i nekako podsjeća na Amorphis tijekom klavijatura. „The Rise of Denial“ i prvi dio „Living With Scars“ definira istinsku jačinu Paradise Losta. Ova dvije pjesme nebi loše pristajele na mjesto „Shades Of God“, premda su vokali pomalo drugačiji.
Premda im ovo možda nije najbolji album ikad, Paradise Lost donosi ubitačan album sa „Faith Divides Us – Death Unites Us“.  Obratite pozornost!

Službeni website: www.paradiselost.co.uk

Recenzija: Vincent Aarden
vincent@venia-mag.net