OZZY OSBOURNE

SCREAM 

(Epic, 2010)

80/100

Taman kad pomislite da vas Princ Tame više ničime ne može iznenaditi on izda novi album i priušti vam ugodno iznenađenje. Unatoč tomu što će od većine heavy metal kritičara dobiti kritike i podsjetnike na eru provedenu u Black Sabbathu, tri godine nakon albuma “Black Rain” Ozzy Osbourne izdao je svoj 10. studijski album. “Scream” je producirao Kevin Churko, isti tip čijem se producentskom umijeću i nismo pretjerano divili na prethodnom “Black Rain”. No sada je Kevin otišao nekoliko koraka naprijed i uvelike pomogao Ozzyju da izda, vjerojatno, svoj najbolji album još od vremena “No More Tears” iz 1991. godine. “Scream” je, osim po i više nego solidnoj produkciji, poseban po još jednom detalju – to je prvi Ozzyjev album u više od 20 godina na kojem nije svirao gitarist Zakk Wylde. Zamijenio ga je 29-godišnji Grk Gus G koji je albumu donio energične solaže, a Ozzyju novu svježinu. Ono što će većina kritičara istaknuti kao veliki minus, ja ću pretvoriti u plus. “Scream” je uistinu ‘radio-friendly’ za metal album i totalno drugačiji od onoga što je Ozzy radio sa Randy Rhodesom. I to je dobro. Iako je na njemu mnogo ponavljanja i sve su pjesme, izuzev hit singlea “I Don’t Wanna Stop” istoga raspoloženja. Ali, istovremeno, “Scream” je album koji se nalazi na razmeđu Black Sabbatha i Ozzyjeve samostalne karijere i definitivno donosi žestoke riffove a’lla Sabbath no i iznenađujuća gotovo-thrash rješenja, dok pjesma “Time” zvuči kao pop uradak na Ozzyev način što je opet, napredak.
Album otvara “Let It Die”, pjesma koja i nekoliko puta u 6:07 minuta trajanja mijenaj tempo i naglašenih bubnjarskih dionica Tommyja Clufetosa i pomalo žestokih Ozzyjevih vokalnih dionica. Slijedi je “Let Me Hear You Scream” koju smo, budući da je objavljena kao single, do sada čuli već tisuću puta. I svaki je puta sa svojim odičnim gitarskim upadicama – sjajna.  I tako nižemo, unatoč impresivnoj solaži Gusa G pomalo dosadnjikavo isforsanu “Soul Sucker”, “Life Won’t Wait” koja podsjeća i na Black Sabbath i na Led Zeppelin i bilježi se kao jedna od boljih Ozzyjevih balada, “Diggin’ Me Down” na tragu Sabbath-susreće-Metallicu, politički angažiranu “Crucify” koja se urezuje u pamćenje sa “You want to feel pleasure, look into my eyes, I’ gonna swear on the Bible while I’m feeding you lies…”, ne suvišno inovatinvu “Fearless”, “Time” koja varira od pop nota do thrash-riffova (dobra stvar), “I Want It More” zanimljvog intra i neočekivanog preokreta, “Latimers Mercy” koja govori o stvarnom događaju i ocu koji je ubio svoje dijete radje nego da ga gleda kako pati od stalnih bolova uzrokovanih cerebralnom paralizom te naposlijetku kratkom “I Love You All” kojom Ozzy zatvara “Scream” riječima “God bless, I love you all”. Zanimljive riječi od nekoga tko desetljećima slovi za Princa Tame, zar ne? Pa iako “Scream” nikako nije novi “No More Tears” definitivno je jedan od njegovih albuma koji prednjače kvalitetom, energijom ali i eksperimentalnošću što Ozzy potvrđuje i stihovima u pjesmi “Let It Die”:

“I’m a rockstar, I’m a dealer
I’m a servant, I’m a leader
I’m a saviour, I’m a sinner, I’m a killer
I’ll be anything you want me to be…”

Vjerujem da ćemo se složiti, dovoljno je da bude – Ozzy!

www.ozzy.com

Recenzija: Ivana Sataić
ivana@venia-mag.net