NINdigLabel: Columbia Records
Objavljeno: rujan, 2013.
Žanr: industrial rock
Ocjena: 9/10

Trent Reznor se u svojih 25 godina karijere uvukao u brojna srca diljem svijeta pa nije čudo da je prije par godina objavljivanjem da Nine Inch Nails odlazi na pauzu netom nakon izlaska albuma The Slip rastužio svoje brojne fanove. Međutim nije mirovao, marljivo je radio na drugim projektima ostvarujući brojne uspjehe pa je tako nagrađen i Oscarom za najbolju originalnu glazbu u filmu The Social Network.
Njegov je povratak u studio, kako bi snimio novi NIN materijal, dočekan s velikim oduševljenjem pa se tako čekalo na svaku i najmanju vijest o prvom albumu nakon pet godina pauze.
Hesitation Marks zvuči kao sramežljiv naslov albuma, ali je i dobro pogođen za ovaj povratak. Baš kao što i osoba koja je na rubu zarezuje svoje tijelo ostavljajući na njemu tragove, ne kako bi se ubila, nego kako bi privukla pažnju, tako je i svaka stvar na ovom album jedan trag, jedan rez koji ima svoje kako i zašto žudeći za pažnjom.
Album otvara kratki instrumental The Eater of Dreams koji neodoljivo podsjeća na kakofoniju bolničkih instrumenata koji prate vitalne funkcije pacijenta. Prva prava stvar na albumu Copy of A baca nas u samu srž egzistecijalizma – ima li smisla nešto stvarati ako ne možemo biti sigurni da netko prije nas nije već nešto takvoga napravio/rekao? Ponavljanje riječi u stihu, ritam i melodija dodatno naglašavaju taj problem – “I’m just a copy of a copy of copy” ili “…I’m just a shadow of a shadow of a shadow…” Upravo kao da postavlja pitanje – ima li Reznor nešto novo za reći?
Came Back Hauted se izvrsno ritmički i tematski nadovezuje na Copy of A. Reznor koji je napisao ovaj album nije više onaj isti koji je prije pet godina krenuo na pauzu. Vratio se s novim spoznajama i suočava se sa podsjetnicima na prošlost (…I said goodbye but I had to try, I came back haunted).
Zvuk albuma je mekši, slađi i plesniji, nego na prijašnjim izdanjima. Ovdje najviše mislim na pjesmu Everything koja se iznenada pojavi svojom veselom melodijom i ritmom koji vas postavlja u sam centar plesnog podija. Ta je stvar i vrhunac ovog albuma nakon kojeg se opet vraćamo u nestabilnost, paranoju naglašenu distorzijama te na mjestima rezigniranim vokalom.
Interpretacija pjesme Running mi se posebno svidjela – bježanje od samoga sebe, već spomenutu paranoju Reznor izvrsno ističe zadihanošću u glasu kao da je zaista besciljno, panično bježao skrivajući se od pogleda. Ovome slijedi lagano smirivanje prema kraju albuma, pogotovo uz pjesmu While I’m Still Here – vremena više nema, svijet ide prema svome kraju, sama glazba zvuči kao sat koji neumorno otkucava i neprimjetno se preljeva u apokaliptični instrumental Black Noise.

I sam pogled na popis pjesama daje naslutiti da se Reznor još jednom bavi dubokim pitanjima postojanja, smisla života i emocija, a sve to uz neke od najzaraznijih melodija koje su izašle pod imenom Nine Inch Nails. Teške teme daju naslutiti bezizlaznost situacije u kakvoj se nalazi osoba koja razmišlja o suicidu, a zapakirane su u slatki audio aranžman bez da je i jedan jedini put spomenuta riječ samoubojstvo. Nema mnogo ljudi koji uspiju tako teške teme opjevati da zvuče skoro pa veselo – ne znam za druge, ali Trent Reznor to definitvno može.

Popis pjesama:
01 The Eater of Dreams
02 Copy of A
03 Came Back Haunted
04 Find My Way
05 All Time Low
06 Disappointed
07 Everything
08 Satellite
09 Various Methods of Escape
10 Running
11 I Would for You
12 In Two
13 While I’m Still Here
14 Black Noise

Recenzija: Martina Šestić