Datum izlaska: 28. 5. 2010.
Label: Century Media
Produkcija: Peter Wichers
Žanr: progressive metal, thrash metal, neoclassical metal
Ocjena: 5+

Nema se što puno isticati na samome početku, osim, euforično zaurlati: Nevermore su se vratili!!! I to nakon, za moj ukus, ipak preduge pauze od pet godina. Prethodnik, izvrsni i jedan od, usuđujem se slobodno reći, top 10 najboljih američkih metal albuma u posljednjih dvadeset godina, This Godless Endeavor izašao je 2005. No, to nipošto ne znači da su naši momci sjedili prekriženih ruku. Odradili su izvrsnu turneju, radili na basoslovno dobrom DVD-uThe Year Of The Voyager, a dvije pokretačke snage benda izdali su solo albume, Jeff Loomis Zero Order Phase, a Warrel Dane Praises To The War Machine.
Prije nego što započnem komentiranje samog albumaThe Obsidian Conspiracy, trebam napomenuti da se produkcije prihvatio Peter Wichers (inače gitarist Soilworka), a miksanja legendarni Andy Sneap (s osim na prijašnjim Nevermore albumima poznat po radu s npr. Arch Enemy, Machine Head itd.). Na albumu se kao bonus pjesme nalaze dva covera,  Temptation, Tea Partyja te Crystal Ship Doorsa.Na The Obsidian Conspiracyskladanje glazbe i sviranje svih gitara u potpunosti je preuzeo Jeff, jer je Steve Smyth, koji je radio na This Godless Endeavor, otišao iz benda što zbog zdravstvenih, što zbog profesionalnih razloga. No, to što su sada kvartet nikako ne umanjuje njihovu izvrsnost i kvalitetu. Kao session gitarist pridružio im se sjajan, mladi viruoz, Mađar Attila Vörös.
The Obsidian Conspiracy odmah započinje prvom žesticom The Termination Proclamation u kojoj se brzo izmjenjuju ritmovi, a Warrelov vokal nešto manje dolazi do izražaja, što nije loše, iako znamo koliko je on izvrstan, ali u ovoj je pjesmi ipak strukturno više naglasak na brzim thrash riffovima, bas pedali te ritam gitarama. Ono što svi fanovi Nevermorea jako dobro znaju jest da je ovaj bend uvijek bio sposoban  napisati ultrabrutalnu pjesmu tipične thrash atmosfere, ali Warrelov vokal, koji je divan clean bariton izuzetno prepoznatljive i specifične boje, svojom je snagom uvijek vodio pojedinu pjesmu na višu razinu. Upravo  njihova posebnost i progresivnost na današnjoj metal sceni počiva na tom sjajnom glasu nevjerojatnog raspona, boje i snage. Sljedeća pjesma The Poison Throne, nešto je sporija, ali vrlo melodična i u njoj Warrelov vokal jako dolazi do izražaja, ne toliko rasponom, već primarno bojom. Početak te pjesme je posebno efektan i već mi se u glavi stvara slika publike na koncertu koja uz Warrela skandira „Rise! Rise! Rise!“. Treća, Moonrise, meni je osobno jedna od najdražih na albumu. Počinje vrlo brzim tempom, a refren je vrlo pjevan i melodiozan, što je potpuna suprotnost, usudila bih se reći, isprekidanom groove metal dijelu koji slijedi poslije njega. Sljedeća je atmosferski vrlo mračna pjesma, tipična za Nevermore sound, And The Maiden Spoke. To je najintenzivnija pjesma na albumu, koja mračnom atmosferom, koju stvara sam početak i Warrelovo recitiranje: „She was a tortured soul in pain…“ te izmjenama brzog i sporog tempa odskače od ostatka albuma u najpozitivnijem mogućem smislu. A da ne govorim o Jeffovom izvrsnom, ali ipak za njegove sposobnosti ne toliko kompleksnom solu koji još više zaokružuje već dobar dojam. To je, smatram, instrumentalno, uz The Obsidian Conspiracy, najkompleksnija pjesma. The Emptiness Unobstructed, inače prvi singl s albuma, za koji su snimili i spot, ponovno predstavlja ono što je, po meni, najbitnije, a to je Warrelov vokal koji apsolutno dolazi do izražaja. Struktura pjesme je, što je u ovom slučaju nedostatak, dosta jednostavna, a Jeff kao da se u njoj poštedio svog uobičajenog shreddinga. Mislim da mi je nekako previše mainstream karaktera za Nevermore, ali kao što sam već i rekla, Warrelov vokal u prvom planu popravlja dojam. The Blue Marble And The New Soul je polubaladna pjesma, pomalo trivijalnih lyricsa za Nevermore te prilično spora i uspavljujuća. Malo mi nedostaje efektnosti i snage u njoj, a Nevermore su inače poznati po tome što im je pisanje i skladanje polubalada uvijek bila jaka strana (sjetimo se samo Dreaming Neon Black ili Believe In Nothing) pa me je to malo začudilo. Without Morals je pjesma u kojoj Warrel fino pokazuje kontrolu nad svojim rasponom glasa, a ono što je nedostatak je mali broj solaža, što ponovno ukazuje na Jeffovo namjerno popuštanje Warrelu u svrhu isticanja vokala. Strukturno, stvar kao da je nastala pod utjecajem gotenburške melodic death metal škole. Ne mogu poreći da me u mnogo momenata podsjetila na Soilwork ili Arch Enemy. Sljedeća jeThe Day You Built The Wall s akustičnim dijelovima i središnjim dijelom sa žestokim ritam gitarama, a posebno je zanimljivo Warrelovo recitiranje na početku koje je očito inspirano jednom od Warrelovih nesretnih veza. Strukturno mi opet vuče na groove, a po tematici te načinu izvedbe i to samo na početku podsjetila me na jednu staru pjesmu sa Dreaming Neon Blacka, The Cenotaph. Predzadnja She Comes In Colors s akustičnim početkom navodi slušatelja na pomisao da se u cijelosti radi o baladi, ali ne smijemo biti površni. Kako se radi o bendu koji nikada nije predvidljiv, u sredini pjesme dolazi do potpunog preokreta i pjesma se pretvara u totalnu thrasheriju sa sjajnim solom na kraju i vrlo brzim tempom. Posljednja, The Obsidian Conspiracy, strukturom pomalo podsjeća na Born, s This Godless Endeavora, a stilski je to totalni thrash koji se može usporediti s velikanima poput Slayera i Megadetha. Warrelov vokal odlično prati instrumentalnu strukturu, a solaža je definitivno najkompleksnija i najduža nego što je to slučaj u ostalim pjesmama. U toj je pjesmi, koja je također, uz MoonriseAnd The Maiden Spoke najkvalitetnija, sadržana bit benda, dakle, thrash riffovi, kompleksan shredding i dakako clean vokal. Jeff Loomis, koji je i skladatelj svih pjesama, nedavno je izjavio da mu nije najbitnije biti najbrži gitarist na svijetu, već što je moguće bolji skladatelj, iako se njegovo sviranje i tehnika mogu usporediti s Martyjem Friedmanom, Joeom Satrianijem, Yngwie Malmsteenom itd. E, na ovom albumu, kao i na prethodnicima, definitivno je  pokazao da je maestralan skladatelj i kad tome pridodamo tehničku potkovanost, dobijemo savršenog izvođača u ništa manje savršenom bendu. Kad toliko volite neki bend, poznajete njegov rad i oni izdaju novi album na kojem se ponovno potvrdi njegova kvaliteta, imate samo riječi hvale.
Na kraju, mogu samo reći da će se album svidjeti svima koji od metal glazbe očekuju jako puno i kojima je jako stalo do virtuoznosti. Preporučila bih ga apsolutno svima i poručujem da se neće razočarati jer se ipak radi o jednom od najkvalitetnijih i najoriginalnijih bendova na metal sceni.

Popis pjesama:
1.The Termination Proclamation
2. Your Poison Throne
3. Moonrise (Through Mirrors Of Death)
4. And The Maiden Spoke
5. Emptiness Unobstructed
6. The Blue Marble And The New Soul
7. Without Morals
8. The Day You Built The Wall
9. She Comes In Colors
10. The Obsidian Conspiracy
11. Crystal Ship (cover Doorsa)
12. Temptation (cover Tea Partyja)

Recenzija: Buna Bernarda Juretić