(Warner Music, 2010.)

90/100

Negative su najpoznatiji predstavnici tamperške rock scene. Pjevaču Jonneu Aaronu 1997. bilo je samo sedamnaest godina kada je osnovao bend na čije stvaralaštvo su utjecali Hanoi Rocks, Nirvana, Aerosmith, Guns’n’Roses, Queen, Pink Floyd i mnogi drugi što im je omogućilo da stvore svoj jedinstven zvuk.

2010. izdaju peti album, “Neon”, za koji bih rekla da je neka vrsta sinteze svih njihovih dosadašnjih djela te trenutak karijere u kojem bend napokon pronađe svoj vlasititi put, tj. zvuk.

Album otvaraju energične “No One Can Save Me Tonight” i prvi single “End Of The Line”. Ove pjesme imaju moć direktnog utjecaja na slušatelja, prenošenja emocija za što je najzaslužniji pjevač, Jonne Aaron koji uistinu posjeduje predivnu boju glasa i sposobnost da sva svoja proživljavanja u pjesmi direktno prenese slušatelju.

Nakon lako pamtljive “Love That I Lost” slijedi prekrasna balada “Blood On Blood” koju krase predivni ljubavni stihovi. Istina je da su ljubavni stihovi danas klišej, no Jonne je pjesnik koji izvrsno barata riječima te je svaka pjesma na albumu neka vrsta poetskog remek djela.

“Believe” je još emocionalnija od predhodne, obilježena klavirskom podlogom na početku. Također je primjetna kvalitetna produkcija albuma koji je snimljen u Los Angelesu. Za neke bendovi odlazak snimanja u SAD označio je promjenu žanra, no “negativcima” je donio samo pozitivne stvari – svaka pjesma zvuči kvalitetno i kompaktno.

“Jelous Sky” drugi je single s albuma, dok bih pjesmu “Since You’ve Been Gone” izdvojila kao najžešću na albumu koja više pripada eri albuma “Anorectic” i “Karma Killer”. Pjesma svojim tempom i sadržajem jednostavno razvaljuje.

Najemocionalnija pjesma albuma je zasigurno akustična “F****** Worthless” koja zajedno s “Neon Rain” zatvara još jedno poglavlje u karijeri ovog fantastičnog benda kojem svatko defitivno treba posvetiti više pažnje.

Što reći za kraj, osim da vam savjetujem da svakako poslušate ovaj album jer je ovaj bend uistinu jedinstven i poseban na svjetskoj glazbenoj sceni.

Recenzija: Maja Trstenjak (maja@venia-mag.net)