(Warner Music, 2010)

90/100

Sredinom 2010. g. finski melankolično-senzibilni rock bend Negative objavio je svoj peti studijski album nazvan «Neon», ujedno prvi pod etiketom velike kuće, Warner Bros, za koju su nešto ranije potpisali i njihovi mnogo poznatiji sunarodnjaci HIM. I ovdje sve usporedbe ovih bendova prestaju čak i unatoč činjenici da su i HIM i Negative svoje aktualne uratke snimili u mitskom gradu gradu izgubljenih anđela znanom nam kao Los Angels.

Negative je od svojih prvih koraka i albuma «War of Love» bend koji u svojoj glazbenoj ekspresiji teži bogatim i snažnim rock aranžmanima prepunim gitarskih riffova no ipak čvrsto utemeljenim u eksplozivnoj emotivnoj okosnici, a album «Neon» snažnije nego ikada prije donosi slojeviti, bombastični zvuk i bogate harmonične aranžmane u kojima su ravnopravno zastupljena žestoka gitara kao okosnica instrumentalnog dijela bendovog izričaja, melankolične klavijature i snažan no osjećajno nježan i zavodljivo mek glas pjevača Jonnea Aarona. Upravo te komponente «Neonu» daju novu svježinu i uzbuđenje s kojima je, doduše, bend koketirao od samog početka svoje karijere dovevši ih na svom petom albumu gotovo do savršenstva. Jonne Aaron i njegovi momci nisu preko noći postali talentirani skladatelji i tekstopisci, oni su to oduvijek isto kao što je Negative oduvijek bend ogromnog koncertnog potencijala. Kao potvrda tome stoje gorko-slatke skladbe sa ranijih albuma kojima je publika vjerno privržena no u još snažnijoj dozi i energičnije, snažne pjesme koje donosi «Neon» i koje su nepogrješive kao nikada prije u svom cilju da pogode ravno u glavu i srce.  «Neon» osim vrlo upečatljivih stihova koji se poigravaju osjećajnošću svakoga tko im posveti malo pažnje donosi i ponešto «amerikanizirani» zvuk u odnosu na onaj sirovi rock izričaj na koji smo navikli iz finskih studija no Negative još jednom donosi melodične i dinamične pjesme prožete sjetom, melankolijom i izgubljenim ljubavima među kojima možda ipak prednjače one brže poput uvodne «No One Can Save Me Tonight» ili najbrže bendove ikada «Since You’ve Been Gone» koja bez imalo ustručavanja može poslužiti kao «opening» dostojan stadionskog kalibra». Oni koji, pak, Negative vole isključivo zbog tugaljivih stihova vješto umotanih u čvrstu rock glazbu svoje će favorite naći u pjesmama «Love That I Lost» u čijem refrenu se od Jonneovog hrapavog glasa ježi koža, izrazito sjetnim sjećanjima nabijenoj «Blood On Blood» čija snaga leži ponajprije u dubokim stihovima koji paraju dušu, «Believe» koja svojim naglašenim osjećajnim tonom može parirati i odavno bendvom ‘sentiš’ klasiku «Still Alive» ili probrano emocijama nabijenom «Kiss Of Hope» koja uz sve ljubavne emocije koje ju prožimlju možda najbolje sumira i bendov put prema uspjehu u stihovima:

«Never lost your faith in me, even when we lost belief
We were silent and displaced
We always knew we’d find our way…»

Negative je sa albumom «Neon» definitivno potvrdio da je jedan od najboljih rock bendova koji kroče europskim tlom. I ako je nekoga i začudilo da je ova petorka iz finskog gradića Tamperea stvorila jedan od najboljih rock albuma protekle godine svima bi trebalo biti jasno da su Jonne, Larry, Antti, Mr. Snack i Jay  naučili iz tuđih pogrešaka i otvorili sebi vrata koja će ih dovesti na put prema rock ‘n’roll tronu.

Recenzija: Ivana Sataić (ivana@venia-mag.net)