MY DYING BRIDE

For Lies I Sire

(Peaceville / Snapper, 2009.)

80/100

Postoji Goth metal, postoji doom metal…. i nakon toga postoji My Dying Bride. Pored velikana Opeth stoje doom i očaj specijalisti koji sa Paradise Lost i Anatemom čine trojstvo britanske alter scene. Svjesno depresivni kao The Cureov “Pornography” i “Floodland” Sisters Of Mercy,  samo dublje uronjeni na žešćoj mjernoj skali My Dying Bride bend su koji podjednako pripada i doom, i Gothic sceni.
Na svom aktualnom albumu “For Lies I Sire”, osim plačućih violina, melodičnog piana, surovog ali opet romatničnog duha Aarona Stainthropea tu je i prepoznatljivo dizajniran stil koji će vaše živce izložiti neodlučnoj no dubokoj tuzi.
Trebalo je doslovno nekoliko sati sjedenja i gledanja u prazno da napišem nekoliko rečenica o albumu koji se ne prestaje vrtjeti po mojoj glavi. I to ne samo zato što su My Dying Bride jedan od bendova na mojoj “top 10” listi, ili zato što se smatraju predvodnicima Doom metal scene već zato što ovakav album nije lako opisati riječima. Kompletan, kompleksan, slojevit…. Sa “For Lies I Shire” My Dying Bride učinili su korak unazad. U pozitivnom smjeru. Veličanstveni povratak violine u opijajućem Bride stilu zaokupiti će vaš um i zarobiti ga u svijetu bola, agonije i smrti. Oča u glasu Aarona Stainthorpea podsjeća na “The Dreadful Hours” i “For Darkest Skies” dok su gitarističke dionice impresivne kao i svih ovih godina.
“My Body, A Funeral”, “The Lies I Sire” i epična “Death Triumphant” dotiču bezdan duše, “Fall With Me” plijeni gitarističkim dionicama koji bude iz sna bezdana i tako pjesmu po pjesmu My Dying Bride pletu mrežu oko fanova koji će ih i nakon ovog albuma bezuvjetno slijediti. No ako ste u  nekom pozitivnijem raspoloženju ili općenito ne naginjete glazbi ovog benda ili doom zvuku u cjelini – nemojte si kvariti viziju ružičastog svijeta u kojem živite!

www.mydyingbride.org

Recenzija: Vincent Aarden
vincent@venia-mag.net