MOTÖRHEAD – Aftershock

Motorhead-AftershockDatum izlaska: 21. 10. 2013.
Izdavač: UDR GmbH
Žanr: rock’n’roll, heavy metal
Ocjena: 4/5

Svi znamo što za scenu znači novi album benda koji nepokolebljivo praši scenom već skoro 40 godina. Unatoč tome što se Lemmy u zadnje vrijeme borio sa zdravstvenim problemima, to nije spriječilo ni njega ni njegovo društvo da daju publici ono što je čekala tri godine, koliko je prošlo od posljednjeg „The World Is Yours“. Motorhead novim albumom „Aftershock“, dvadeseti i prvim po redu, nudi 14 odličnih rock’n’roll stvari zbog kojih ćete donijeti zaključak da je bend sve ove godine ostao svoj, nije iskvario svoj generički zvuk niti, kako bi se reklo u krugovima obožavatelja, izdao svoje korijene. Bez puno filozofiranja, otvaraju album čvrstom „Heartbreaker“. Slijedi ugodina „Coup De Grace“ s ugodnim rock ritmovima gdje cijeloj atmosferi pridonose i odlične, nepretjerane solo dionice Phila Campbella. Na „Lost Woman Blues“ nećete dobiti neku tipičnu brzinu koju biste očekivali, ali zato će vas, pretpostavljam, ugodno iznenaditi blues senzualnost koja prožima pjesmu. Pomalo nekarakteristična stvar, ali pridonosi raznovrsnosti albuma.  Na „End Of Time“ opet susrećemo brz, klasičan „dirty“ rock’n’roll. Pjesma je primjer toga koliko bubnjar Mikkey Dee i gitarist Phil Campbell odlično surađuju i nadopunjuju jedan drugog. „Do You Believe“ ima nekoliko zaraznih rifova koji suvereno slijede Lemmyjev hrapavi vokal. Nakon dosta kratke „Death Machine“ koja nije na mene ostavila jači dojam i sporije blueserske „Dust And Glass“ koja nema tu energiju kakvu je imala „Lost Woman Blues“ kad je u pitanju blues interpretacija i utjecaj na izričaj benda, slijedi pravi paket rock’n’roll bombi koje jedva čekate čuti uživo. Prva u nizu „Going To Mexico“, pretvara pojačala i instrumente u glasnu i bijesnu mašineriju koja melje sve pred sobom, a istovremeno je nevjerojatno himnična i pjevna. „Silence When You Speak To Me“, s odličnim uvodnim old-school rifom koji obećava, mami vas da uživate i ponovo preslušavate pjesmu. Respektabilan i beskompromisan rock’n’roll uradak kojim su Lemmy i ekipa još jednom dokazali svoju moć. „Crying Shame“ bez obzira na naslov koji nosi, ne odaje da se bend ima čega sramiti s ovim albumom. Opet odličan val izvrsnih rifova i podsjećanje na hard rock senzualnost i intenzitet koji se u današnje vrijeme pomalo gubi. Dok slušam pjesmu razmišljam čega se eventualno možemo sramiti. Možemo se sramiti budućih naraštaja rock bendova koji možda više nikad neće biti u stanju proizvoditi ovakvu glazbu koja budi strahopoštovanje, a kamoli gotovo 40 godina ostati vjerni istoj. Što budućnost nosi, teško je predvidjeti, ali kvaliteta stare škole teško da se može doseći u današnje doba. Jako sam kritična i s obzirom na trenutnu situaciju i bućkuriše svega i svačega na sceni niti ne mogu biti drukčija. Radi se o sceni koja se u svom nastojanju da bude moderna, guši u tehnologiji  proizvodeći, blago rečeno, prosječne albume i ne zna što hoće. Velika većina, nažalost. Hoćemo li ikad imati opet imati bendove kakvi su bili u 70-ima s tom istom snagom i nepresušnom energijom? Koji žive i dišu rock’n’roll i koji će etablirati nove žanrove? Teško. No, uvijek možemo računati na „staru gardu“. Na „Queen Of The Damned“ se speed metal kumovi, kako ih mnogi nazivaju, ne odmaraju i opet se Phil Campbell i Mikkey Dee dokazuju u punom sjaju. „Knife“ opet otvara zaraznim i dominantnim rifom koji otvara vrata za ostatak priče. Možda nema brzinu kao njezine prethodnice, ali snaga i dalje ne kopni. Slična je situacija i s „Keep Your Powder Dry“ s opet neuništivim i superglasnim rifovima. Motorhead zatvaraju album s još jednom brzinskom „Paralyzed“ koja opet neće razočarati one koji očekuju klasične adute benda. Da ne duljim, ovaj je album idealan za one koji cijene Motorhead već godinama, ali i dobra lekcija mlađim snagama koje misle utirati nove puteve jer su Motorhead bend od kojeg uvijek dobivate inspiraciju. Motorhead, kao i mnogi bendovi iz 70-ih nikad neće postati otrcan i dosadan bend, niti predvidjiv bend. Vjeran zvuku kojeg toliki vole sve ove godine ne znači biti dosadan i repetitivan, nego znači biti uvijek dobar glazbenik koji neće iznevjeriti fanove. Ostati vjeran tome što stvaraš i ne izdati to ulaženjem u neke druge sfere, ma što drugi mislili, e, to je prava umjetnost i jedan od najtežih zadataka. Samo nekolicina uspijeva ostati istodobno vjerna sebi i originalna. Motorhead definitivno spadaju u tu nekolicinu, a to tvrdim nakon što sam ih triput vidjela uživo.

Popis pjesama:
01 – Heartbreaker
02 – Coup De Grace
03 – Lost Woman Blues
04 – End Of Time
05 – Do You Believe
06 – Death Machine
07 – Dust And Glass
08 – Going To Mexico
09 – Silence When You Speak To Me
10 – Crying Shame
11 – Queen Of The Damned
12 – Knife
13 – Keep Your Powder Dry
14 – Paralyzed

Recenzija: Buna Bernarda Juretić